Platio sam, malo smo proshetali po basket terenu, obilazili to mjesto, taj zid, pozdravili se i razisli. Jos sam se jednom okrenuo, pogledao u pravcu njegove kuce
i ubrzo se upalilo svjetlo u njegovoj sobi… Znaci li to da se nisu pomirili?
Udarit covjeka da padne u nsvijest i unijet ga u hodnik… Ahmm.. Ja cu da ga unesem onda ce mu on nesto uradit, zovnut svoga oca da mu kaze kako je uhvatio
mamu da ga vara i tako joj se osvetit… Tako sam razmisljao sutra dan.
I to mi je davalo jos vecu snagu i motivaciju da ono uradim, neka bude uhvacena, zasluzila je.
Zovnuo sam onog prijatelja za kojeg sam garantovao da je pouzdan. Bio je to Denis, za kojeg se znalo da je najjaci u raji. Momak kojem je kriva genetika
zasto je toliko velik, sirok i jak.. I otac i majka su mu takvi. Uvijek smo bili prijatelji, a poseban odnos imamo od jednog davnog dogadjaja gdje sam jedino ja
ostao uz njega, i od tad se on smatra kao duznikom prema meni, mada ja to nikad tako nisam gledao…
Denis je radio sa ocem u vulkanizerskoj radnji koja je bila njihovo vlasnistvo… Kad sam ga zvao, bio je na poslu. Pitao sam ga da li ono moze, smije, da li
mu vrijeme dozvoljava…
Prihvatio je i jos je dodao da radi do 7, moze li samo otic do kuce da se istushira…
– “Nemoj molim te, ajde mozes to kasnije, za 15 minuta cemo to odradit, jer moramo tamo bit 10 do 8″
– “Ajde ma ja, sta je problem covjeka uspavat haha”- nasmijao se glasno…
Sve je lo po dogovoru… Naisao sam po njega tacno u 7. Izasli smo, on je samo skinuo ono radno odijelo i ostao u nekim pantalama i izbusenoj sivoj majici..
Otisli smo iza kosa na basket terenu, gdje sam iza jedne ploce ostavio svoju palicu… Uzeo sam je, zamotao u jaknu, koju sam ponio bas zato.
– “A sta cu ja radit`?” – upita Denis
– “Sta ja znam, zvjeraj okolo, samo te neka, ti si osigurac haha”
– “Ma daaj bjezi, daj tu palicu” i istrgnu mi je iz ruke, doda: “ajde, dje cemo, samo reci..:”
Sjeli smo na zidic i cekali crni passat sa registracijama (xxx-X-xxx)… Samo smo sutili… I kad smo god vidjeli svjetla govorili smo: “E, ovo je passat”…
Jednom je zaista i bio… Odmah smo se prebacili preko zida da nas ne bi vidio i polako hodali duz zida dok se on pokusavao parkirati ispod Neninom prozora. Sve
ide po planu… Parkirao se. Izlazi iz auta, mi smo vec iza njega… Denis prilazi i udara ga shakom u potiljak i zatvara mu usta.
– “Jebem ti, zaboravih palicu!” – rece i nasmija se…
Onaj vec spava kao zaklan sto bi se reklo… Sta ce mu palica kad ima saku ko malj rekoh mu.
– “Sta sad s njim?!”
– “Daj ja cu ga za noge, ti za ruku i samo cemo ga unijet u hodnik i idemo, to je dogovor.”
On za ruke, ja za noge i nosimo ga preko avlije. Za promjenu ne pali se onaj reflektor sto radi na senzor pokreta. Pokvario se valjda…
Otvaram vrata. cuje se TV… Onom kamenom spavacu vibrira telefon, taman kad smo bili na pragu s njim…
– “Eh da vidim ko te zove jadan ne bio” – rece Denis
– “Jeca, ko je Jeca, neka kurava, aa?! – dodade
Teta Jelena ga zove da vidi kad ce doc i gdje je, sigurno. Vratio sam mobitel u dzep i pustio da vibrira. Ali, Denis ga izvadio: “Da ga ne probudi” – kaze…
Nasmijao se malo glasnije i stavio mobitel sebi u dzep…
– “Tishe malo drvosjeco” – rekao sam
– “Eto odradili smo, ajdemo sad…
Dobra dobra