Ovaj put je bio red na Rajicu i Simonu da izgledaju zapanjeno, razmjenjujući kratki pogled. „Je li tako? Fantastično!“ uzviknuo je, udarivši po naslonu stolice, ustajući i rukujući se sa mnom dok je Simona razmjenila zagrljaj sa mamom. „Ako vam ne smeta što pitam, šta je to odlučilo za vas?“
Slegnem ramenima. „Mislim da smo oboje ionako naginjali u tom smjeru, a nakon onoga što je mama rekla, to ima još više smisla. Mislim, šta nas čeka kod kuće, osim neprijateljske zajednice i hladne porodice? Bolje je biti negdje gdje ono što dijelimo nije samo prihvaćeno, već i poštovano, i gdje možemo pustiti da naša ljubav sija i raste bez da je iko ismijava ili uništava.“
Pogledao je mamu, koja se samo nasmiješila i klimnula glavom. „Ni ja to ne bih mogla bolje reći.“
Rajica me potapšao po ramenu, ne mogavši sakriti svoje veselje. „Znam da sam bio u pravu u vezi tebe.“
„Misliš ja sam bila u pravu“, ubacila se Simona, razigrano ga udarivši po ruci. „Zar ne, mali brate? Uostalom, ja sam prva koja ih je primijetila.“
„Mali brate?“ upitam, podižući pogled.
„Činjenica na koju me ona nikad ne prestaje podsjećati“, rekao je Rajica, kikoćući se dok je čupao sestrinu kosu. „Ali gdje bih ja bio bez tebe? A sada“, dodao je, okrećući se prema mami i meni. „Znam da vjerovatno želite malo vremena da sredite svoje poslove u svom starom životu, a imam nekoliko velikih i dalekih festivala kojima moram lično prisustvovati. Pa zašto ne bih poslao Simonu po vas, recimo, dan poslije Nove godine? Hoće li to biti dovoljno vremena da se stvari srede?“
„Više nego dovoljno“, rekla je mama. „I što se mene tiče, to ne može doći dovoljno brzo. Jedva čekam da započnem novi život sa svojim dragim sinom“, rekla je, naslanjajući glavu na moje rame.
Vidjevši to, Simona se vragolasto nasmiješila i nešto šapnula svom bratu, koji se nasmijao i klimnuo joj glavom prije nego što su se oboje okrenuli prema nama. „Zapravo, postoji još jedan prijedlog koji želim da vam iznesem, ali sam odlučio da pričekam dok se ne vratite. Međutim, kao što moja draga sestra ispravno ističe, možda je sada ipak pravo vrijeme. Reci mi, kako biste se vas dvoje osjećali u vezi s tim da se vjenčate?
„Misliš, da se vjenčamo?“ upitam ga,dok su mi se usta osušila.
Mama je bila podjednako zapanjena. „Ali, kako je to uopšte moguće? Zar nije ilegalno?“ upitala je, i nisam mogao a da ne primijetim da se ne protivi ideji o tome, već samo izvodljivosti.
„Možda u strogo tehničkom smislu“, rekao je, „ali postoje načini da se zaobiđu takve neugodnosti.“ Pa, većina našeg osoblja i mnogi naši gosti su na ovaj način ozvaničili svoje brakove, pa čak i oni koji odluče da se vrate u svijet tamo mogu živjeti sretnim, zadovoljnim životom bračne sreće, bez osuđivanja ili uplitanja.”
“Ali kako?” upitam, zapanjen kako je tako nešto moguće, čak i uz magiju.
Namignuo je. “To,dečko moj, je jedna od mnogih stvari koje ćeš naučiti pored mene. Ali za sada, dovoljno je reći da sam potpuno licenciran i ovlašćen da sklapam brakove koji su pravno obavezujući u svim područjima, uključujući i ono koje većina naše vrste naziva ‘stvarnim svijetom’. Dakle, ako ti i tvoja majka to želite, a sudeći po svemu, rekao bih da želite, bio bih voljan i izuzetno sretan da vas oboje vežem svetim brakom, baš danas, ako je to vaša želja.”
