„Veliko finale?“ upitao sam, „šta je to?“
„Dakle, ono što kažeš je“, ubacila se mama prije nego što je Simona mogla odgovoriti, „da li bi on mogao biti bilo gdje u parku? Nemaš li telefon ili nešto čime bi ga mogla kontaktirati?“
Odmahnula je glavom. „Žao mi je, moj brat je pomalo ono što bi se moglo nazvati tehnofobom i mrzi takve stvari. Dovraga, on koristi računar samo kada baš mora, a čak i to zahtijeva malo nagovaranja“, rekla je, podižući obrve.
„Dakle, ono što kažeš je“, gunđala je moja mama, „da moramo lutati po ovom mjestu i pokušati ga pronaći?
„To ti se čini najboljom opcijom“, rekla je Simona, gurajući propusnice natrag prema mami, koja ih je ovaj put nevoljno uzela i pružila jednu meni. Uzeo sam je, osjećajući tanku površinu dok sam je gurao u džep, osjećajući čudno tople trnce kako mi prolazi kroz ruku i uz ruku dok sam to činio. Od čega su napravljene ove karte? Pitao sam se, nadajući se da nisu opasne ili drogirane ili nešto slično.
Ali moja razmišljanja je ponovo prekinula mama. „Dakle, kako ćemo prepoznati ovog tvog brata?“
„Oh, vjeruj mi, prepoznat ćeš ga kad ga vidiš“, odgovorila je Simona sa sjajem u očima. „Samo se raspitaj, naši zaposleni su super ljubazni i pomoći će ti da se uputiš u pravom smjeru. A usput, možda isprobaš neku vožnju ili igru dok si ovdje. Ko zna?“ “Možda se slučajno malo zabaviš.”
“Sumnjam”, promrmlja mama, već prolazeći kroz okretni most i pokazujući mi da je pratim. “Hajde, nađimo ovog… tipa prije nego što bude prekasno”, a po njenom tonu znao sam da ‘tip’ nije bio njen prvi izbor riječi.
“Pa u čemu je stvar?” upitao sam Simonu dok sam na trenutak zastao kod štanda prije nego što sam krenuo za mamom. “Radiš i ovdje i u restoranu?”
“Radim gdje sam potreban”, odgovorila je zagonetno, s nepokolebljivim osmijehom. “Budući da mi to omogućava da upoznam tako intrigantne ljude kao što ste ti i tvoja mama.”
“Intrigantno, kažeš? Kako to?”
“Kao i mog brata i mene, privlače te ovakva mjesta – atmosfera, uzbuđenje, magija”, prela je, a riječi su joj bile pune meda. “Gotovo kao da ovdje pripadaš.”
Način na koji me gledala, ozbiljnost njenih riječi, dovoljno su mi ojačali samopouzdanje da ponovo okušam sreću. “Dakle, znači li to da bi mogla preispitati moju raniju ponudu, možda podijeliti malo te magije sa mnom?”
Ali opet, moji napori su propali. “Nemaš pojma koliko mi otežavaš da ovo kažem, ali moram te ponovo odbiti. Osim toga, večeras imaš važnijih stvari kojima se trebaš pozabaviti. Bit će to vrlo poučno veče za tebe, barem se nadam. A da ne spominjem da ima mnogo obaveza pred tobom, zato me nemoj razočarati!”
“Šta to, dovraga, znači?” upitao sam oštro, iznerviran njenim ležernim stavom kao i mama.
“Hej, u čemu je problem?” Okrenuo sam glavu i vidio mamu kako mi pokazuje da krenem dalje, izgledajući nestrpljivo.
“Samo minut”, rekao sam, osvrćući se nazad prema Simoni, samo da bih otkrio da je nestala, a zavjesa je navučena preko plastične pregrade, a znak ‘zatvoreno’ preko otvora. Pretpostavljam da joj je dosadilo naše zajedljivo ponašanje i odlučila je prekinuti razgovor. Pa, nema druge nego pronaći ovog Rajicu i nadati se da će biti od veće pomoći od svoje prgave sestre.
