*
“Vau, zar ovo mjesto nije krasno?” Mama je uzviknula dok smo ulazili u glavno imanje, a oči su joj blistale od čuđenja poput djeteta u Djeda Mrazovoj radionici. Nizovi ukrštenih narandžastih lampica treperili su iznad glave, pojačani jarkim uličnim svjetiljkama duž staza s poklopcima u obliku lišća, bundeva, čak i ogromnih žireva raspoređenih u pravilnim razmacima. Takođe sam vidjeo nešto što je izgledalo kao najveće proklete svijeće koje sam ikada ugledao postavljene na ogromnim zlatnim postoljima, iako nijedna od njih nije bila upaljena. Ne da su bile potrebne jer su postojeća svjetla, u tandemu sa zracima zalazećeg sunca, pružala obilno i pomalo mistično osvjetljenje.
I kakav nam se prizor otkrio! Činilo se kao da se sve povezano sa godišnjim dobom spojilo i stopilo u najveličanstveniju, najblistaviju proslavu jeseni koju sam ikada vidjeo. Svi jarko osvijetljeni šatori, štandovi i druge strukture bili su prekriveni živim jesenjim nijansama i dodatno ukrašeni vijencima od lišća, raznobojnih bundeva i drugih sezonskih motiva.
Jesenje cvijeće bilo je posvuda, od saksija koje su prštale bojama do vijoričastih cvjetova koje nisam prepoznao kako se vrte oko uličnih svjetiljki. Čak je i panoramski točak u pozadini bljesnuo u obliku ogromne jabuke koja mijenja boju iz svog središta. A kad smo već kod jabuka, osjetio sam aromu pržene pite od jabuka pomiješanu s nečim javorovim u zraku, pomiješanu s pikantnijim mirisom pecenog kukuruza. Znao sam da mama to jede, dajući svoju ljubav prema svemu što je jesenje, i čak sam i ja morao priznati da ovo mjesto ima određeni razigrani šarm kojem bih se u drugim okolnostima odmah prepustio.
Ali ne ovaj put, pomislio sam, kritički promatrajući scenu dok je živahna i prozračna instrumentalna jesenja muzika dopirala iz strateški postavljenih zvučnika oko nas. U skladu s onim što sam vidio vani, ovdje nije bilo toliko mušterija koliko bi se očekivalo. Nije iznenađujuće s obzirom na izolovanu lokaciju, ali kako je ovo mjesto zaradilo dovoljno da ostane otvoreno? Nije imalo smisla. I dok sam posmatrao rijetke i raštrkane grupe gostiju koje su se bavile raznim igrama na obližnjim štandovima, osjetio sam da me nešto drugo muči, nešto što mi je nedostajalo, a što nisam mogao tačno odrediti.
„Dakle, šta želiš prvo da uradimo?“ upitala je mama, praktično poskakujući od uzbuđenja, prekidajući me iz mojih razmišljanja.
Prevrnuo sam očima. „Jesi li zaboravila, mama? Nismo ovdje na večeri zabave i veselja, izgubili smo se, sjećaš se? Moramo pronaći ovog Rajicu.“
„Znam, znam“, odgovorila je. „Ali Simona je rekla da je najbolji način da ga pronađemo da se raspitamo, pa bismo se mogli malo zabaviti dok tražimo, zar ne? Dakle, gdje želiš da počnemo?“ upitala je, vrteći se, zbog čega joj se kosa vrtjela oko glave poput latica cvijeta. „Štab za igre? Bife? Ili možda vožnja?“
Slegnuo sam ramenima, pitajući se šta je s njom. Prije nekoliko trenutaka bila je jednako zabrinuta kao i ja da uzmemo šta nam treba i odemo odavde, ali sada se ponašala kao da je ovo samo još jedna noć u gradu. “Iskreno, nije mi važno, pa zašto ti ne izabereš?”
