,, Nemam’’ samo sam uzdahnuo i nevoljno se zavalio nazad u svoje sjedište, gledajući kroz prozor u jarke boje drveća pored kojih smo prolazili, hipnotiziran njihovom ljepotom. Smiješno, pomislilo sam u sebi, sva su izgledala kao da su neke vrste koju nisam poznavao, njihova debla i uvijene grane bile su bogate zlatne boje koja je gotovo izgledala kao da lagano svjetluca na sve slabijem suncu. A njihovo lišće, koliko god čudno zvučalo, bilo je prošarano gotovo svakom različitom nijansom crvene, narandžaste i žute koju si mogao zamisliti. Mama je vozila prilično brzo tako da nisam mogao biti siguran, ali gotovo se činilo kao da se boje lišća mijenjaju, da žuto postepeno postaje narandžasto, narandžasto crveno, a zatim se vraća u žuto pred mojim očima.
Ali vjerovali ili ne, to nije bio najčudniji dio. Jer čak i dok sam pokušavao proučavati lišće, stalno su me ometale slike koje su mi se pojavljivale u krajičku oka, poput figura odjevenih u svjetlost, lepršavih odjeća koje se vrte oko drveća. Ali svaki put kada bih skrenuo pogled da pogledam, nije bilo ničega. Previše sam zurio u telefon na ovom putovanju, pomislio sam, trljajući oči. Sada mi se pričinjavaju stvari.
Nastavili smo niz neravnu, vijugavu stazu prilično dugo jer se put, kao i mnogo drugo tog dana, pokazao mnogo dužim nego što sam očekivao. Nismo prošli pored više znakova ili oznaka, i baš kad se činilo da će mama doći do granica strpljenja i okrenuti se, drveće je naglo nestalo i našli smo se na otprilike kružnoj čistini širokoj preko milje, otvorenih usta od onoga što smo otkrili.
Očekivao sam da ću ovdje u šumi pronaći usamljeno imanje, farmu ili nešto slično, s nekoliko šatora, malih štandova i možda nekoliko jednostavnih zabavnih vožnji, ali bio sam potpuno nespreman za ono što sam sada vidio. Jer, na ovom otvorenom prostoru u inače neukroćenoj divljini nalazilo se ono što je izgledalo kao ništa manje od pravog seoskog sajma, iako se čak i na prvi pogled činilo drugačijim od drugih koje sam posjetio.
Moj pogled je prvo usmjerio pogled na vijugavi i prilično razrađeni okvir rolerkostera koji se uvijao oko perimetra imanja, a koji je bio razrađeniji od svega što sam vidio u rijetko naseljenom području poput ovog. Posmatrao sam zgradu i štandove duž periferije koje sam mogao vidjeti sa svog vidikovca, primjećujući da nisu djelovale oronulo ili na brzinu sastavljene kao što sam očekivao, već dobro izgrađene i svježe obojene strukture od kamena i drveta. Sve u svemu, to je davalo mjestu trajniji osjećaj nego što se obično dobija na ovakvim mjestima. Čudno, vrlo čudno, pomislio sam.
“Vau!” Mama je uzdahnula vidjevši prizor, spuštajući prozor za bolji pogled. “Vidi, Teo!” uzviknula je dok je okretala glavu prema meni, oči su joj sijale od uzbuđenja. “Pogledaj ovo mjesto! Zar nije nešto posebno?”
“Da, nešto posebno”, promrmljao sam u zapanjenom čuđenju, ne želeći slomiti njen entuzijazam, ali nesposoban da ga podijelim. “Šta veliki sajam poput ovog radi čak usred ničega?” pitao sam se naglas.
“Koga briga?” odgovorila je mama, uvlačeći se se u prostor među nekim drugim vozilima koja su nasumično bila razasuta po travi ispred atrakcije. Bilo ih je dosta razbacanih okolo, ali ne ni približno onoliko koliko sam navikao viđati na ovakvim događajima. „Sve dok nam mogu dati upustva za povratak u grad, mogu izgraditi sasvim drugi Diznilend ovdje, što se mene tiče“, rekla je, parkirajući auto. „Možeš ostati ovdje ako želiš, ja ću razgovarati s nekim na blagajni i raspitati se o tim uputstvima. Možda ću morati kupiti kartu ili nešto slično, ali će se isplatiti.“
„Idem s tobom“, ponudio sam se, ne želeći da se razdvojimo. Obično sam volio ovakva mjesta, ali jednostavno nisam mogao da se otrgnem osjećaju da nešto nije sasvim u redu s cijelom ovom stvari, želim da dobijem ta uputstva i odem odavde što je prije moguće. Tako smo izašli i krenuli prema šalteru za karte ispred, samo da bismo se šokirali kada smo vidjeli ko njime upravlja.
