“Šta to znači?” upitao sam, “I kažeš da je ovo tvoj dom? Gdje živiš?” Nisam vidjeo nikakvog–“
„Oh, Teo, prestani dosađivati jadnoj ženi“, rekla je mama, razigrano tapšući me po leđima. „Žao mi je, on je sjajan momak, ali ponekad postane malo previše znatiželjan.“
„Nema potrebe za izvinjavanjem,sve je dobro ovdje “, odgovorila je Margarita tim svojim dalekim glasom. „Zapravo smatram da je znatiželja prilično simpatična osobina kod muškarca, posebno u spavaćoj sobi“, rekla je znalački, podižući obrve. „To je jedna od osobina koja vas dvoje čini tako šarmantnim parom.“
„Zapravo“, počeo sam, „mi nismo–“
„Pa, puno ti hvala!“, uzviknula je mama, ponovo me prekidajući. „I znam šta misliš, ne znam gdje bih bila bez svog velikog snažnog muškarca.“ Reci mi sada, kakav je to fantastičan miris u zraku?”
Margarita se nasmiješila. “To bi bili naši fantastični kolačići sa punjenjem od bundeve, svježi iz rerne i garantovano će vam začiniti veče!”
“Odlično! Uzećemo dva.” „I dvije tople čokolade, molim“, rekla je, gledajući u jelovnik. „Je li to u redu, dušo?“, upitala je.
„Hmm… u redu“, rekao sam zbunjeno. Gotovo je odgrizla Simoninu glavu kada se neobična konobarica usudila nazvati nas parom, ali sada je izgledala kao da to ponovo otvoreno prihvata.
„U redu je!“, veselo je rekla Margarita prije nego što je prišla svom sinu i, na moj šok, razigrano ga udarila po zadnjici. „Dvije tople čokolade, vruće!“, rekla je prije nego što je svoju pažnju usmjerila na pripremu pita.
„Jesi li to vidjela?“, siktao sam mami dok su pripremali našu narudžbu. „To je njen vlastiti sin!“
„Šta je bilo, ljubomorni?“, mama je tiho gugutala onim ljupko zločestim glasom koji nisam čuo od sinoć, trljajući ruku po mojim leđima i postepeno se krećući prema dolje. „Bi li moje nestašno dijete voljelo da ga udarim po zadnjici, da mu kažem kakav je zločesti dječak bio?“
Prije nego što sam mogao izustiti odgovor na ovu zbunjujuću izjavu, ponovo sam čuo Margaritin glas. “Spremno!” rekla je, gurajući poslužavnik pun naše narudžbe prema nama. “To će biti, oko, deset eura.”
“Zapravo”, rekla je mama, povlačeći ruku i vadeći svoju kartu, imamo ovo.”
Margariti je vilica pala kad je vidjela prelivajući papirić. „Nema šanse! Imaš propusnice za sve? Izvan vidokruga nisam vidjela jednu od tih, čitavu vječnost. Onda je sve na račun kuće sve do kraja, prijatelji moji. Vau, neko gore visoko mora da vas baš voli.“
“Kad smo već kod toga”, rekao sam, oporavljajući se dovoljno da progovorim, “tražimo tipa po imenu Rajica. Jeste li ga vidjeli?”
Čuvši njegovo ime, Margaritino lice se ozari. “Oh da, glavni čovjek, naš Majstor ceremonije. Pravi fantastican momak, onaj koji nam je pomogao I pokazao put do pravog prosvjetljenja. Da, bio je ovdje nedavno i pitao nas je li imamo li sve što nam je potrebno za kasnije Veliko finale. Mislim da je sljedeće krenuo prema Panoramskom Točku, da se uvjeri da je tamo sve kul.”
“‘Veliko finale’? Šta je to?” upitao sam, sjetivši se da je i Simona nešto rekla o tome.
Dijete cvijeća se samo nasmiješilo. “„O, čovječe, to se ne može objasniti, to se mora doživjeti. Ali sigurna sam da će ti se svideti, tebi i tvojoj mamici lisici“, dodala je namignuvši.
