Nova godina sa mamom

Za mojeg oca, mještani odnosno seljani, rekli bi da je duša od čovjeka. Ja bih dodao -nekad je bio.

Splet okolnosti djelovao je čovjeka, jednostavno život nije išao željenim tokom. Najvećim djelom taj prokleti rat koji ga je zatekao dok je pohađao četvrti razred srednje elektrotehničke tako da nikad nije ni maturirao.

Nije mu trebalo jer je nakon rata dobio posao zbog sudjelovanja u istom. Mislio je da će do penzije raditi u toj sada nepostojećoj firmi u kojoj je u kratkom roku napredovao zahvaljujući stručnosti i marljivom radu ali kao i većina poduzeća, odjednom je situacija postajala sve lošija. Najprije su plaće postale mizerne a onda su sve više kasnije sve dok se jednog dana firma nije zatvorila i ljudi ostali bez posla. On je jako teško podnio gubitak posla i činjenicu da nitko nije pobrinuo da ljudima nađe drugi posao. Iako zna raditi više poslova, nikad više mogao naći stalan posao u ovoj našoj Ličkoj vukojebini.

Radio je povremene poslove da ipak nešto zaradi, nije se ustručavao raditi doslovno bilo što ali ipak više vremena je provodio nezaposlen a to vrijeme je više provodio u kafićima nego kod kuće. Propio se, što je bilo i za očekivati. Naravno, ima ih puno takvih u selu, to ja valjda ovdje normalna stvar tako da se nitko nije brinuo zbog toga.

Ipak moj otac Goran nije bio baš tipična seljačina, prolupala od rata. Istina nema završenu srednju školu ali njegovo znanje opće kulture ja na zavidnom nivou. Informatički je pismen, zna engleski, poznaje književnost a u znanju povijesti i zemljopisa nisu mu ravni niti ljudi sa završenim fakultetima. Uz sve to, i njegovo poznavanje građevinskih, instalaterskih, poljoprivrednih poslova nisu bile dovoljne da čovjek stane na noge.

Majka se zaposlila u lokalnoj trgovini što nam je donosilo malu ali sigurnu zaradu za preživljavanje. Unatoč tome što je otac bio modernih svjetonazora, činjenica da nas mama uzdržava još je više pogoršala njegovo mentalno stanje a njegovi ego i moral utapali bi se u svakoj popijenoj čaši.

Mama je dobro podnosila ta njegova pijanstva i provokacije i svađe koje su bile uzrokovane s tim. On je bio svjestan da svakim danom tone sve dublje i odlučio se na promjene, Nije bilo lako.

Posvetio se poslovima oko kuće, gotovo sam je renovirao starinu njegovih roditelja u kojoj smo živjeli, nadogradio dio kuće, postavio centralno grijanje a druženje s alkoholom sveo je na otprilike jednom mjesečno. Ispalo je tako da bi se jednom mjesečno tako napio, napravio sranje u kafiću a onda nastavio doma. Sa svima bi se posvađao a onda bi danima bio doma, povučen. Pun osjećaja krivnje. Svima bi se ispričavao. Radio bi nešto, pokušavao zaraditi novac ali bezuspješno. Onda bi opet pronašao način da se napije i tako stalno u krug.

Jedina osoba koja je donekle mogla utjecati na njega je njegov kum i najbolji prijatelj Filip s kojim je naša obitelj jako povezana jer je on ujedno i mamin daljnji rođak. Njihovi djedovi su bili braća. Manje više svi su nekako povezani u ovom selu ali sa Filipovima smo najviše povezani a mama i Filipova žena su dobre prijateljice.