Profesorice dugo sam ovo čekao

«Što je sad s Tinom…?», pristojno je pitala. «Diplomirao je pravo. Mislim da radi u T-comu. Oženio se relativno nedavno…hah, zapravo mu supruga liči na vas… Sve je kod njega na kraju završilo bitno bolje no što smo mislili. Zapravo su ovi super odlikaši, Bekavica i Rastić, propali. Čak ni jedno nije završilo faks. Matićka se udala za nekakvog industrijalca iz Švicarske. Naš čovjek, tj. Bosanac, al tamo živi i bavi se naftom…» Vidjelo se na njoj da me prestala slušati tamo negdje kada sam spomenuo Tinovu ženu. «Kako misliš slična je meni? Isto biologinja? Visoka ko ja…?» «Ne, ne na taj način», odgovorio sam. «…Pa kako mi onda može nalikovati?», podigla je obrvu. «Kak ste i sami rekli; jednom, odnosno dva vaša dijela.» Sada sam je namjerno značajno šacnuo u grudi. «Oh….», radoznalo me pogledala, «Barem si se riješio stidljivosti, Penaviću…» «Puno je Save proteklo od onda, razrednice…» «Je…», sjetno he gledala u jednu točku dišući sve dublje.  «Zašto, što si došao?» «Trebaju mi neki dokumenti, nadao sam se da možda postoje kopije u arhivi… I vidjet profesora Nemeca. Čuo sam da još predaje tjelesni.» «Je, je. Matko je još tu. Al nema ga danas. Kćerka mu ima promociju, diplomirala je medicinu.» «Mala Koraljka je diplomirala?!», šokirano sam buljio prisjećajujući se curice koja je često tati ‘pomagala’ na nastavi. «Ne stariš samo ti, Perica!», Regina se nasmijala. «A ne znam ko sve stari, al vi mi izgledate na las isto», i sam sam sebe iznenadio svojom otvorenošću. Profesorica se prvi put zacrvenila. «Oh, trebao bi nam češće navraćati, još ću se sva uobraziti!», nervozno je petljala po pramenu kose. «Jeste možda za kavu?», bio je kraj školskog dana, djeca su se već razbježala kućama. Razrednica Radonjić niječno je vrtila glavom, ali topao smiješak govorio mi je da me nije otpilila. «Vrlo rado, no moram spremiti praktikum. Sutra idem na jedan produženi izlet.» Ljubazno sam pitao, «Oh, gdje vi i suprug idete?» «On može ići pravo u onu stvar, što se mene tiče!», smjesta je odrezala pa nešto smireniji tonom nastavila, «Idem posjetit sestru u Lovran. U domu je.» «Oprostite. Nisam znao da ste se razveli; spomenuli ste da je suprug bio i na godišnjici mature… Ja ga nisam vidio, jer nisam ni bio. Vjerojatno su vam rekli da sam otišao u New Jersey.» «Znam sve, oprosti Pero… Nisam se htjela otresati na tebe. Još se nismo razveli. Formalno. Lani se sve saznalo, i za tu drugu ženu i sve. Ma, gadarija!» «Baš mi je žao», nisam znao što da drugo kažem, a ona je samo tužno slegnula ramenima.

«I nije neka tragedija, znaš. Takve stvari ne padnu s neba. Dugo to već nije ništa valjalo. A ti? Što je s tobom? Kolko malih Penavića si napravio?» «Oženjen. I razveden.» «Mala…Joj, pomozi mi…kako se zvala…» «Jelena.» Jelena je bila moja cura cijelu srednju školu. Išli smo u isti razred, tako da su svi pratili kako ćemo završiti. «Bio sam premlad da shvatim što je bitno za brak, koje osobine. I kako sačuvati odnos. Šta znaš s toliko godina…ništa.» «Ma joj, pa ipak postoji razlog zašto si od svih djevojaka odlučio oženiti baš nju. Nije lijepo kad stvari zahlade ili nestanu distancirati se od osobe za koju bi nekada dao život. Taj dio prošlosti, danu ljubav, niko ti ne može oduzet. Niko! Zapamti to!», bilo je očito da ne govori samo o mom slučaju.