Armin je sjeo i i smirio se donekle. Planirao je sljedeće korake. Morao je početi otkrivati vezi Marie i njegovog privjeska. Stvar koje bi razjasnila mnogo stvari bila je DNK test. Guglao je i došao na stranice sudske medicine a onda se sjetio da otac od njegove školske prijateljice Ines radi tamo.
Nazvao je Ines.
Ines: -”Hej, čula sam da si došao, šta ima?”
Armin: -”Ma zanima me kako ide ta procedura za DNK test, znam da ti stari tamo radi.”
Ines: -”A to moraš njega pitat. Ček, dam ti ga.”
Dr. Vrkić: -”Hej Armine. Došao si napokon.”
Armin: -”Baš tako, napokon. Ma htio sam Vas pitati kako ide procedura za DNK test.
Dr. Vrkić: -”Ispuniš formulare, predaš zahtjev, čekaš… Mogu ti i ja to riješiti bez problema, onako… samo kad se vratim s godišnjeg.”
Armin: -”E super. Kad vam mogu donjeti…”
Dr. Vrkić: -”Kad god hoćeš, tu sam.”
Armin je na brzinu išao doma po uzorke i donio ih doktoru Vrkiću a onda se vratio u bolnicu. Shvatio je da će ovo biti velika zavrzlama i da će mu trebati pomoć. Nazvao je detektiva, onog istog kojeg je kontaktirao prije dvije godine kad je došao u Frankfurt ali je prekinuo prije nego je istraga i započela.
Werner: -”Da sjećam se. Ovako. Dajte mi sve podatke pošaljite na mail. Sve što znate o slučaju i presliku vaših dokumenata. Cijena je dvijesto eura po danu plus troškovi.”
Armin: -”Ok, šaljem pa se čujemo.”
Armin je bio zauzet slanjem podataka detektivu tako mu je vrijeme u čekaonici brzo prošlo. Taman kad je poslao sve što je trebalo i krenuo prema automatu za kavu, iz ordinacije je izašla medicinska sestra i upitala ga: -”A vi ste još tu? Pa pacijentica je otišla još prije pola sata.”
Provjerio je svaki kutak u bolnici ali Marie nije bila tamo. Sjeo je na motor i vratio se kući. Marie nije bila ni tamo. Zatim je otišao na autobusnu stanicu i na aerodrom. Ni traga ni glasa o Marie. Pod njezinim imenom nitko nije kupio avionsku kartu. Stajao je na Krčkom mostu i gledao svaki autobus koji je napuštao otok ali Marie nije bilo nigdje. Bilo je jasno da je uspjela pobjeći. Shvatio je da nakon što je ugledala privjesak više ne želi imati kontakt sa njim. Armin više nije imao razloga ostati na Krku. Spakirao se, javio prijateljima da mora ići te sjeo na autobus za Zagreb da bi stigao na večernji let za Frankfurt.
Naravno da je stotinu puta pokušao nazvati Marie i poslati poruku na svim aplikacijama ali bezuspješno. Ujutro se je sastao sa detektivom Wernerom.
„Sirotište u Hamburgu je zatvoreno prije desetak godina zbog skandala. Naime radile su se nezakonite stvari sa dokumentacijom djece. Jednostavno krivotvorili su dokumente, da bi mogli držati djecu. Radili su plemenitu stvar a završili su u zatvoru. Uspio sam doći do nekih ljudi koji su tamo radili ali nisu ništa htjeli reći i blokirali su me. Treba otići tamo.”
Sjeli su u auto i otišli u Hamburg. Werner je imao adrese ljudi koji su tamo radili u doba kad je Armin bio tamo. Nitko od njih nije htio pričati o tome. Jedino što su uspjeli saznati da je mnogo djece došlo iz Bremena iz nekakve „Kršćanske misije za spasenje”. Pošto im je to bio jedini trag, uputili su se u Bremen. Werner je saznao adresu na kojoj je nekad bila ta udruga. Danas je na tom mjestu bio samostan.
Čim su stigli predstavili su se i rekli što traže i odmah su bili upućeni kod osobe koja vodi dokumentaciju. Bili su ljubazni i pristupačni i dali su im da pogledaju svu dokumentaciju. Međutim nisu ništa našli jer je postojao svaki dokument sa podacima za svako dijete koje bilo zbrinuto kod njih. Ipak su dobili vrijednu informaciju o tome da su to doba bili povezani sa samostanom u Utrechtu u Nizozemskoj.
Sljedeći dan bili su tamo. Glavnoj časnoj sestri su objasnili kojim povodom su došli a ona ih je uputila u sobu kod sestre koja je u to doba bila tu.
