Želila me prijateljica moje kćerke

Ja sam jedan od onih koji su se rano oženili, ali isto tako jedan od onih u čijim je brakovima rano došlo do nesuglasica. Kada smo se vjenčali bio sam perspektivan i mlad stručnjak, društven, širokih pogleda i prilično zgodan. Ona je bila lijepa, ali nekako hladna, posesivna i malograđanka. Kroz nekoliko godina smo shvatili da nam ne ide i da je jedino rješenje rastava. No, dvoje djece koju sam obožavao i njeno tvrdo nepristajanje na rastavu doveli su do moje odluke da odem raditi u inozemsvo. Ženi sam jasno rekao da prema njoj ne osjćaam nikakve obveze, a da ih ni ona prema meni nema. Djeci ću (a i njoj naravno) osigurati egzistenciju, a ona neka napravi scenarij za malograđansku obitelj i sredinu. I tako samo otišao. Za djecu i okolinu radio sam vani zbog novaca, a nas dvoje smo znali da smo uistinu razdvojeni. Dolazio sam svaka dva mjeseca radi djece i oko toga se pravila parada, ali što je – tu je. U Italiji sam se ubacio u dobru firmu i specijalizirao za projektiranje vila i obiteljskih kuća, što je bio jedan od boljih poslova u firmi. Kolege su me gledale s podsmijehom, misleći da sam protežiran zbog lijepog izgleda i šarma, znajući da je to “bossova” slabost. Istina ja sam gazdinu naklonost osjetio, ali sam pozive koje mi je upućivao, iskoristio s njegovom ženom, obilno joj nadoknađujući ono što joj je on uskraćivao. On je to shvatio i nije postavljao daljnja pitanja. Tako sam ustvari započeo dvije karijere. Onu uspješnu arhitekta i onu svojevrsnog playboya, a iskreno govoreći najčešće se dešavalo da jedna ide pod ruku s drugom. Jer,kao što svi dobro znamo o izboru projekta kuće najćešać odlučuju žene i obično sam prvo njima pokazivao nacrte. Nevjerojatno kako su oduševljene projektom i nakon koje slavljeničke zdravice brzo padale u krevet obilno nadoknađujući ono što im prezaposleni muževi nisu davali. Naravno da bi naša malograđanska idila bila savršena dolazila je ponekad i obitelj k meni u posjet. Ženi sam davao novce i vrijeme je provodila u šopingu, a ja sam djeci nastojao ispuniti svaku želju. To su bili predivni trenutci. Kasnije kada su odrasli dolazili su sami, dok je ona ostajala doma. Uvijek sam se radovao njihovim dolascima, a stan je bio prostran i tek s njima pravi. Jedno zgodom, prije nekoliko mjeseci došla je moja kći s prijateljicom i tu stvarno počinje ova priča. Vodio sam ih obadvije u shopping, po znamenostima, navečer po restoranima i klubovima. Iako su imale tek petnaestak-šesnaestak godina svugdje su bile zapažene čime sam se ponosio, jer su obje bile stvarno lijepe. S kćeri sam imao divan odnos pun razumijevanja. Mogli smo otvoreno razgovarati o svemu i svačemu, a posebno me radovalo što je bila pametna i svjesna potrebe učenja i rada iako sam joj ja sve pružao. Ona se ponosila uspješnim i lijepim tatom, a majci je znala ponekad prebaciti opuštanje i vidljiv višak kilograma, zbog čega sam je često korio. Anita, njezina prijateljica je uvijek izgledala uplašeno i zbunjeno kad bih joj se obraćao. Kad bih ju pak pogledao ili dodirnuo, crvenila se i mucala. Nije mi trebalo dugo da shvatim da joj se sviđam, to mi je bilo simpatično, ali nisam ni pomišljao na nekakvu pustolovinu. Nemojte me pogrešno shvatiti ševio sam ja i jako mlade pičkice, možda tek koju godinu starije od nje, ali sve su one bile bogate kučkice željne karanja dok je ona bila prijateljica moje kćeri. No, ne ide sve u životu kako mi hoćemo.