Moja sestrična Ema

Vjerojatno svatko od nas poznaje ljude za koje smatramo da smo im toliko bliski da bi voljeli znati sve o njima i da bi im se voljeli povjeriti o svim detaljima svoga života. To su često naši prijatelji, članovi obitelji ili u najboljem slučaju životne družice – ponekad su to i potpuno ili relativno nepoznati ljudi koji su zadobili naše povjerenje jer smo ih (možda i potpuno krivo) procijenili kao srodne duše. Međutim, u životu postoje razne prepreke među ljudima, što karakterne, što socijalne prirode, koje im ne dopuštaju neku idealnu bliskost, a često nas drže u točno utvrđenim okvirima izvan kojih ne možemo izaći. Katkada, kada dođemo do granica tih okvira, naši odnosi naglo zahlade, jer ljudski duh teško podnosi nametnuta ograničenja; a ponekad, i samo ponekad, netko pokuša priječi zadane granice. Tu negdje počinje i moja priča! U mom životu postoje dvije osobe s kojima sam od kada znam za sebe bio blizak i s kojima sam, pogotovo kroz djetinjstvo, provodio najviše vremena. To su moj najbolji prijatelj Robert i moja sestrična Ema. Sestrična Ema je kćerka mamine sestre, a kako su naše majke oduvijek imale posebno blizak sestrinski odnos, tako smo i moja sestrična i ja već u ranom djetinjstvu razvili uzajamnu ljubav i privrženost. Naš odnos je bio pravi bratski, tako smo ga vidjeli mi i svi drugi koji su nas znali. Oduvijek mi je bila kao sestra, samo što sam s njom imao puno više zajedničkih interesa nego sa svojom pravom sestrom što je logično proizlazilo iz manje razlika u godinama. Kako nismo živjeli zajedno niti u neposrednoj blizini, nikada nismo tratili zajedničko vrijeme na svađe nego bi uvijek iskoristili vrijeme na najbolji mogući način. Ukratko rečeno stvorili smo svoj mali svijet u kojem smo uživali i kojemu su se divili svi koji su nas vidjeli zajedno iako nikada nisu imali pristup u taj svijet! Godine su prolazile i donosile sve što život i inače donosi – i suze i smijeh, s njima je polagano nestao dječji svijet koji smo Ema i ja izgradili ali nikada nije nestao naš bratsko-sestrinski odnos. Tome je doprinijelo i to što Ema nije imala druge braće ni sestara, iako je imala još bratića i sestrični s kojima međutim nikada nije razvila odnos kao sa mojom sestrom i posebno sa mnom. Kada smo već oboje bili na fakultetu naši su se susreti svodili uglavnom na obiteljske proslave a tek bi se ponekad našli na kavi i pošteno napričali. Dvije su stvari bile posebno specifične za naše razgovore: ma koliko je vremena prošlo da se nismo vidjeli uvijek bi se u razgovoru brzo našli te bi ubrzo postali međusobno upućeni u naše životne prilike; druga stvar je ta da nikada nismo ulazili u detalje naših intimnih života, iako smo imali obostrano povjerenje, činilo se kao da smo postigli prešutnu suglasnost da, s obzirom na naš obiteljski odnos, to ne spada u teme naših razgovora. Naš odnos je poprimio novu dimenziju kada me je Ana pozvala na svoju rođendansku proslavu s njenim društvom. Do tada nisam imao uvida u njen društveni život izvan kruga obitelji, osim onoga što bi mi ona ispričala. Upoznavši njene prijatelje, a posebno upoznavši nju u društvenim okolnostima u kojima je prije nikada nisam vidio, proširio sam spoznaje o njenoj osobnosti. Zapravo, nisam saznao ništa novo o njoj, samo sam je vidio onakvom kakva ona uistinu jest ali u sasvim novim prilikama. Znao sam da smo oboje odrasli i da se ona razvila u prekrasnu djevojku. To nije bila nikakva tajna, niti je to prošlo s moje strane nezamijećeno. Međutim, naš se odnos sve do tada bazirao na onome što smo izgradili u djetinjstvu, i uvijek kada smo bili skupa kao da bi se vratili u te dane.