Kao i na početku ili kraju svake godine radi se inventura. Meni je inače bilo to najmrskiji dio godine i posla općenito. Pogotovo što je moje skladište imalo preko 3000 stavki, a sve neki sitniš. Najgore od svega što sam uvijek dobivao neke ljenčine na ispomoć i u komisiji.
– Samo ti sve prebroji i daj nam zapisnik, a mi ćemo doći kasnije -rekli bi i nestali u vidu magle, pa sam ostajao sam sa karticama robe i morao sam sam brojati sve stavke.
Nije da nisam znao šta ima u skladištu, ali nisam baš bio čovjek koji je vjerovao drugima po tom pitanju. Uglavnom, koji put sam bio ljut zbog toga, pa sam to ove godine i napomenuo direktoru, a on je samo slegnuo ramenima jer mu je bilo svejedno dok sve štima.
U takvom mračnom raspoloženju sam dočekao početak inventure. Sjedio sam u skladištu čekajući komisiju, a vidio sam kako se u upravu već naručilo izvana za pojest i popit, jer sam vidio dostavno vozilo iz jednog restorana. Na dvorištu nije bilo niti žive duše, a ja sam već sve složio i čekao sam samo komisiju da im dam papire.
Uto su se otvorila vrata i ušla je Helena iz računovodstva. Pričekala je malo da joj se oči priviknu na polutamu skladišta, pa je krenula prema meni. Išla je onim svojim sexy hodom u visokim petama i suknjom iznad koljena, te sa hrpom papira u naručju koja je pokrivala njene bujne sise. Helena je bila nedostižan san mnogih muškaraca u ovoj firmi. Nikad se nije udavala, neki su pričali da ju direktor jebe svako toliko u svom uredu, ali nitko ništa nije mogao dokazati. Meni se sviđala, ali je bila ipak petnaestak godina mlađa od mene i još k tome obični skladištar mada sam sa svojom alatkom u gaćama mogao konkurirati i puno, puno mlađima od sebe.
Ustao sam sa stolice i pozdravio ju, te joj čestitao Novu godinu i poželio sve najljepše, a ona se sva rastopila od toga i sve je nešto bila umilna i draga, a onda sam ju upitao:
– Pa kako da ste došli ovamo Helena?
– Pa eto, ja sam ove godine komisija za inventuru -rekla je sa smješkom koji joj nije nikako silazio sa lica- jer je direktor prihvatio vaše opaske.
– A da? Mislio sam da ga nije briga.. -rekao sam i slegnuo ramenima.
– A ne, nije tako -rekla je i pomakla ljupke naočale koje su skrivale plave oči, te odložila onu hrpu papira na moj stol, pa sam napokon mogao vidjeti ono bujno poprsje, a ona je nastavila- Barem ja želim vidjeti šta se nalazi u skladištu i da li sve štima, jer ja to poslije unosim u analitiku.
Gledao sam joj grudi i uopće ju nisam slušao šta priča, a ona je izgleda to primjetila, jer je samo dodala dovoljno glasno da se trgnem:
– Taj dio inventure trenutno nije na dnevnom redu.
– Khmm.. da da.. -rekao sam smeteno i uzeo sa stola popis skladišta, te jedan dao njoj, a drugi sam uzeo ja- Evo.. ja.. ovaj.. mislim, već sam napravio inventuru, pa se može vidjeti da sve štima..
– No dobro.. vjerujem ti, ali.. -tu je malo zastala- .. ja se volim uvjeriti u glasine.
Zatim smo krenuli kroz skladište od police do police i vadili kontrolne stavke, tj samo pojedine proizvode smo kontrolirali. Nekako su bili uvijek ti da sam morao stati na prste i uzimati sa polica robu dolje, pa nakon brojanja vračati.
