Sidar je mali gradić na Mediteranu

Vrata od lifta su se zatvarala. Sandra je zadnji čaš uspjela se nasmijati i zahvaliti
Sandra – Hvala

I ovaj dan na poslu bio je uspješan za Sandru. Sve joj je išlo od ruke. Bližila se pauza za ručak i ekipa na drugom katu opušteno je završavala posao i sve više su međusobno pričali. Razgovor između radnika prekinula je Laura koja je ušla na vrata. Laura je Sofijina osobna tajnica, i njena desna ruka. Ona je mlada djevojka manekenskog izgleda i Sofijina rođakinja.

Laura – Sandra, Sofija želi da odmah dođeš u njen ured. I molim te budi oprezna jer je ona danas vrlo ljuta.
Sandra – Ok, stižem
Laura je izašla a Sandra je ustala sa stola.
Lino – Kladim se da te zove zato da ti kaže da nećeš dobiti puni bonus za jučerašnji posao.
Lidia – Moguće. Što god bilo, nikad nije dobro kad ona nekog zove na razgovor.
Sandra – Hm, vidjet ćemo.
Sandra je iz ladice izvadila malo ogledalo, pogledala se i otišla na treći kad. Dok je izlazila, Lino joj je rekao:
Lino – Samo budi hrabra, mi smo uz tebe što god bilo.
Sandra je pokucala na vrata od Sofijinog ureda i ušla.
Sandra – Dobar dan, trebali ste me,
Sofia – Da, izvoli sjedni, htjela sam…

U tom trenutku je zazvonio telefon i Sofia je javila, razgovor je trajao kratko. Kad je završila opet se obratila Sandri.
Sofia – Ok, htjela sam..

I opet je zazvonio telefon što je jako uzrujalo Sofiju. Sofia je ljutito iskopčala telefon i mobitel.
Sofia – Ovdje se više ne može niti razgovarati normalno! Stalno pozivi na moju osobnu liniju… Ok nema veze. Pozvala sam te na razgovor…
Ovog puta nije ju prekinuo telefon nego je tajnica Laura ušla u ured.
Laura – Šefice hitno…
Laura nije usplela izgovoriti više od dvije riječi a Sofia je doživjela živčani slom. Počela je vrištati, urlati i bacati stvari.
Sofia – Jesam li rekla da me nitko ne uznemirava! Izlazi van!
Sandra je sve to mirno promatrala. Laura je uspjela izaći van prije nego su je pogodili razni predmeti. Sofia je zaista bila vrlo uzrujana.

Sofia – Vidiš kakva ludnica je ovdje, poludjet ću. Nemam ni sekunde mira. Nego, zvala sam te da ti kažem kako stoje stvari… zapravo možemo ovaj razgovor obaviti uz kavu, baš mi treba kava, cigareta i malo mira uz opuštajuči razgovor. Ako nemaš ništa protiv. Vjerujem da i ti trebaš kavu.
Sandra – Da, može, naravno.

Sandra i Sofia su izašle iz ureda i otišle u prizemlje zgrade gdje je bio kafić. Putem do kafića Sandra je razmišljala – Rekla je opuštajući razgovor? Pa onda ne može biti ništa loše. Samo neznam kako može s njom biti opuštajući razgovor kad joj iz glave sijevaju munje i gromovi.

Sjele su u najudaljeniji separe, naručile kapučino i zapalile cigaretu a onda je Sofia počela pričati.
Sofia – Vidiš, ti ovdje radiš od samog početka. Ti si jedna prosječna radnica. Nemaš neke velike ambicije ali posao obavljaš korektno. Ali u zadnje vrijeme radiš vrlo uspješno. Ne samo ovo jučer nego i proteklih mjeseci. Jako pomno pratim tvoj rad. Izgleda da ti sve ide od ruke. To se zove momentum. Čak i procječni sportaš u jednom dijelu karijere naprosto procvjeta, netko čak osvoji i olimpijsku medalju ali ubrzo se vrati u svoju prosječnost. Jedino veliki intuzijasti i radoholičari mogu imati vrhunske rezultate konstantno. Ali ti nisi takva. Tebi sad sve ide od ruke, to će trajati možda još godinu dana, možda samo do kraja ljeta i onda gotovo, nastavit ćeš onako kako si radila i do sada.