Istiniti hotchat

Erotska ispovijest – Istiniti hotchat. 

Rano tmurno martovsko jutro…zima na odlasku… 06 ujutro… ležim u krevetu i čekam da se oglasi alarm s mobitela, u vidu šuma morskih valova…. puštam ga da odšumi do kraja dok u sjećanje prizivam krajolik s one starane Velebita koji viđam jednom do dva puta godišnje. Pomalo me hvata nostalgija… razmišljam kako se svaki put sve teže vraćam na kopno, s osječajem ponovnog povratka u tamnicu….

Alarm je utihnuo…još malo uživam u maženju sa satenskim plahtama, dok mi se u želucu već stvara onaj grč pri pomisli na još jedan radni dan u uredu… Čekam da Gospodin prvi napusti gnijezdo…Kao po šabloni diže se, spušta nakratko usne na moje…dobaci još koji poljubac onako uz rub mog oka i odlazi put kupaone u svrhu jutarnjih rituala…bez riječi. Ja opet po navici posežem za mobilnim i na You Tube-u tražim nešto da mi podigne raspoloženje. Loše doba godine za mene…približava se još jedan rođendan , u glavi se vrti vječito pitanje: „Zar je to sve“…. život uređen, isplaniran do sitnog detalja.. nemam više prava na kaprice, svoje male hirove, ma zapravo nema ni vremena za iste više…godine se vrte kao po šabloni, sve se ponavlja u krug (ja ih preživljavam čekajući svake godine kada ću konačno opet ugledati to morsko plavetnilo)…. Život poput one ravne crte na ekg-u…. a tako mi silno treba nešto da mi ubrza krvotok…

Puštam „Black Velvet“ by Alannah Mayles. Hvatam kratki satenski ogrtač i takva gola, a obučena odplešem ususret neodoljivom mirisu prve jutarnje kave koja vać čeka u šalici…. MMMMMMMMMMMM…. užitak koji nikad ne iznevjeri…

Pada mi napamet kako sam negdje pročitala kako po tome kakvu kavu piješ takav seks voliš…. hm…ja volim da je ona prva jutarnja onako baš „hard“, jaka i gorka… ujutro ničim ne kvarim taj jedinstven i neodoljiv okus i miris. Od same pomisli na jedan takav seks vlažim se…

Kasnije tokom dana, jer kavu volim u svako doba dana i noći , dodajem ponekad kapljicu mlijeka, možda malo cimeta, gorke čokolade…tek toliko da malo začini. Sva čar je u doziranju začina.. Kava uvijek mora ostati prvenstveno kava… Prisjećam se kako je to među nama na početku bilo upravo tako…a sada je u svemu tome previše šećera, šlaga, mlijeka i svega što razvodnjava ono iskonsko što kava(ili parenje ) jest… S druge strane nekad sam voljela više tih dodataka…nešto se očito promijenilo i počelo je barem za mene vrijediti pravilo „manje je više“…. s tim mislima u mojoj glavi dalje se sve odvija po uhodanoj šabloni…izmjenjujemo se u kupaoni, sobi , ormaru, hodniku….. čitavo vrijeme kružimo jedno oko drugog tek ovlaš se dodirujući u prolazu. Vrištim ponekad u sebi: „hej tu sam…pogledaj me…dohvati me, budi strastven , grub, neću se slomiti..

„ŽENA SAM …NISAM VIŠE DIJETE“…ali samo u sebi…na glas više ne želim moliti. Ono svakodnevno „volim te“ ostaje negdje iza mene u zraku, opet tako ravnodušno, bez ikakvih začina…bez trunke naznake stvarnih osjećaja iza tih riječi… U uobičajeno vrijeme oboje smo utegnuti i spremni za odlazak u nove radne pobjede….