Nije mu se više dalo gubiti vrijeme a više tu nisu bili roditelji koji bi ga pokušali smiriti i zbog kojih bi diplomirao samo zato da ih usreći. Armin je sve više vremena provodio sa svojim projektima a sve manje na fakultetu. Novo razočarenje je doživio kad su firme odbile njegove projekte.
Sve to u godinu dana bilo je previše. Jedina dobra star je bila ta da je bio financijski osiguran. Naslijedio je nešto njihove ušteđevine, veliku kuću sa apartmanima i stan u Frankfurtu ali Armin nije bio taj tip koji bi samo kupio plodove na račun nasljeđa bez da išta radi u životu. Ovog puta i njemu je bila nužna promjena u životu pa je odlučio na neko vrijeme otići u Frankfurt. Stanu kojeg su iznajmljivali nužno je bilo renoviranje. Otišao je tamo da bi ga adaptirao i nastavio sa iznajmljivanjem ali i da usput pokaže svoje projekte tamošnjim firmama.
Prva firma kojoj se je javio i poslao svoje projekte pozvala ga je na razgovor. Armin nije zbog toga bio u nekoj euforiji nego je na razgovor došao mrtav hladan kao da nije zainteresiran za njih. Takav pristup je urodio plodom jer je već sljedećeg dana bio pozvan da se pridruži njihovom timu uz puno zaposlenje. Dali su mu dovoljno vremena da sredi stvari i da se preseli u Frankfurt te je ubrzo počeo raditi. Odlazak s Krka naravno nije bio trajni nego samo privremeni ali ipak mu se bilo teško preseliti. Agencija se je brinula za iznajmljivanje apartmana a susjedima je plaćao za održavanje kuće tako da je mogao biti na miru što se toga tiče. Bio je usamljen u početku. Tek pokoji odlazak na piće s kolegama s posla bio je vrhunac društvenog događaja.
Nekoliko puta je sam izašao u kafić ali nije se baš zabavio. Kad je sredio stan i postavljao stvari na svoje mjesto, nakon dugo vremena ugledao je svoj privjesak i sjetio se Josipovih riječi da potraži svoje biološke roditelje. Pretraživao je po internetu i nazvao neke brojeve ali sve je bila slijepa ulica jer sirotište u kojem je bio odavno više ne postoji. Uspio je dobiti neke ljude koji su tamo radili ali sve šta su mu rekli je to da su u to vrijeme mnogi ostavljali djecu po crkvama i samostanima a kad oni više ne bi imali mjesta onda bi ih doveli kod njih. Mnogo djece bilo je rođeno ilegalno ili ilegalno došlo u Njemačku. Sam nije mogao više ništa pa je kontaktirao detektiva koji se bavi s takvim stvarima. Isti je čak i započeo istragu ali Armin je s vremenom izgubio volju tako da je potraga prestala.
Što se tiče posla zaista je bio zadovoljan, jedino društveni život nije bio zadovoljavajući. Odlučio je napraviti profil na stranici za upoznavanje jer je shvatio da je to puno brži i učinkovitiji način za doći do nekakve cure nego gubiti vrijeme po noćnim klubovima. Odlučio se je za Tinder. Armin je bio zgodan momak i zaista su bile velike šanse da njegov profil zapaze mnoge cure, ali ipak je bio skeptičan prema takvom načinu upoznavanja.
Bio je mišljenja da su na takvim stranicama uglavnom ljudi u godinama ili mlađi koji nisu društveni pa ne mogu pronaći partnera. Ipak je napravio profil, stavio nekoliko slika sa Instagrama i krenuo pregledavati profile djevojaka. Bio je ugodno iznenađen. Gotovo svaka od ponuđenih cura mu se sviđala i samo je klikao lajkove dok god mu je sistem dopuštao. Nije nikome poslao poruku nego je samo razgledavao a tada mu je došla obavijest da je netko lajkao njegov profil. Bila je to lijepa plavuša Barbara, 29 godina stara iz Willingena. Imala je mnogo slika na profilu. Slika iz Pariza, Londona, New Yorka i mnogih drugih gradova. Armin se zapitao zašto tako zgodna cura koja putuje svijetom traži nekog na Tinderu, onda kad je vidio preostale slike shvatio je da je ona stjuardesa u Lufthansi i glasno se nasmijao sam sa sobom, te počeo pjevušiti staru pjesmu: „Barbara je stjuardesa…”