Svaki muškarac nesumnjivo ima svoje fantazije: o nedokučivim zabranjenim ženama, o perverzijama koje ne smije nikom povjeriti niti može probati… Moje fantazije završavale su se na oblinama i u dubinama moje zamamne još neoficijelne svastike Marine sa čijom sestrom Enom sam se godinama zabavljao koristeći svaku priliku da se u Marininoj blizini «ogrebem» za njen dodir i pogled na putene obline. Posebno me rajcala njena velika, lijepa, obla stražnjica i uvijek vlažna usta… te sam vrlo često tucajući Enu fantazirao o njenoj sestri. A kad bismo zajedničke tulume sa njom i njenim mužem Vlatkom završavali sexom u odvojenim sobama, izluđivala me njena orgazmička vriska koja je probijala zidove. Tako sam posredno uživao «u njoj» ni ne sluteći da će mi se ta želja ostvariti na najbolji mogući način.
Pa čak i više od toga. Jer, svastika je bila ženska neizmjerne, ali zarobljene mašte koja nas je jednog dana dovela u krevet sa njenim rođacima Milkicom i Giannijem, inače bratom i sestrom i na koncu sa njenom sestrom (mojom) Enom i mužem, kada su pali svi tabooui ovog svijeta.
Kasno poslije podne zazvonio je telefon u mom stanu i nekoliko trenutaka razmišljao sam da li da se javim. Spremao sam se za zanimljiv izlazak, večeru učetvero kod moje slatke svastike, i nisam želio da mi bilo kakav poziv to pokvari. No, telefon je uporno zvonio i podigoh slušalicu. Bila je to upravo Marina koju smo svi zvali Meri…
«Oboje su nas nasukali… i Ena, i moj Vlatko…! siktala je Meri. Ena je, dakle, bila moja stalna djevojka, studentica medicine, a Vlatko njen muž. «Zamisli, maloprije su Vlatka zvali s posla i on je upravo otišao na nekakvu intervenciju, tko zna kad će doći… A sad me zove i Ena, odgođen joj je ispit za sutra ujutro i doputovat će tek sutra popodne… I šta ja da radim sa svime ovim… ribu sam već očistila i marinirala, vino ohlađeno…!?»
U momentu mi je sinulo… Meri je bila žena za kojom se ne može samo žuditi, nju se moralo imati i ja sam odavno primjećivao nekakav obostrani fluid koji smo prećutno obuzdavali bojeći se skandala ako bi Vlatko i Ena nešto primijetili. Treba pokušati.
«Čuj Meri, to je sve njihov problem. Ribu ćeš morati baciti, ne može to stajati do sutra… Zašto ti i ja ti ne pojedemo kako smo i planirali…?» bacio sam mamac. Zastala je trenutak, a onda je reagirala kao tipična domaćica kada neko pokaže da cijeni njen trud.
«Da, imaš pravo… Nismo mi ovo pokvarili… A sutra možemo opet s njima nešto pripremiti… Ma znaš što. Ja ću ovo sad baciti na gradele, a ti samo dođi.» odluči Meri i spusti slušalicu bez pozdrava. Ok, to je bilo to za početak. Ubrzo je opet zazvonio telefon. Ena je zvala iz Zagreba. Ispit je odgođen za sutra… bilo ih je puno pa profesor nije stigao sve ispitati… žao joj je, ali vidimo se sutra… Bog, pusa…
Požurih na «spoj» obuzet nekom čudnom tremom. Usput kupih ružu i dvije boce vina za opuštanje «tvrdih stavova» i već sam hitao k Marini. Otvorila je vrata u tankoj svijetlo plavoj ljetnoj haljini ispod kojih se jasno ocrtavao također svijetlo plavi veš, male gaćice jedva prekrivajući guznu brazdu i mali grudnjak iz kojeg su «kipile» mesnate dojke. Bila je veoma dobro raspoložena…
