„Što je, nekako mi se čini da nisi oduševljen?“
Snalažljiv kakav inače jesam, nabrzinu sam odgovorio: „Ma tko to kaže? Itekako sam oduševljen, ali trenutno ne postoji riječ kojom bih to izrekao.“
Zaista sam bio oduševljen jer će moja Lara napokon zaista postati moja! Nešto što mi se činilo kao daleki i nedostižni san, upravo postaje stvarnost!
„Odlično! Onda možemo na ručak!“, zaključio je otac.
Za stolom je bilo poprilično živahno i veselo. Na kraju ručka zahvalio sam im na svom trudu koji su uložili.
„Zahvali svojoj budućoj ženi, sve ovo je njezina ideja.“, rekla je mama.
„Mama, ali ja sam samo dala ideje, a ti znaš da još ne znam kuhati.“, rekavši to, pogledala me stidljivo i stavila dlan preko usta.
„Ma nema veze, ima vremena, pametna si ti cura i naučit ćeš.“, rekao sam mirno i blago joj se osmjehnuo. Zagrlila me i tada sam osjetio na ramenu nešto nježno i mokro. To su bile njezine suze.
„Ljubavi, molim te nemoj plakati, znaš dobro da mi je uvijek teško kad te vidim da plačeš.“, rekao sam joj, pritom izvukavši maramicu iz džepa i zatim joj nježno obrisao suze. Tada me zagrlila još jače.
„Jeste li možda već razgovarali o djetetovu imenu?“, upita otac.
„Nismo još. Ima još vremena.“, odgovorio sam.
„Jasno, trudna je tek dva mjeseca.“, nadodala je mama.
„Ali ja sam malo razmišljao i nije mi dugo trebalo za odluku. Volio bih, ako bude curica, da nosi ime po osobi koju neizmjerno volim i koja joj je dala život. Ljubavi, volio bih tako, ako se slažeš…“.
„Naravno, najdraži moj! Volim te!“, rekla je Lara i tada potiho zajecala i čvrsto me zagrlila. I opet sam osjetio ono nježno i mokro na svom ramenu, ali ovog puta sam je pustio neka se isplače jer su ove suze bile radosnice.
„Kako lijepo!“, reče mama, a otac pridoda: „A ako bude dječak?“.
„Onda će se zvati po njegovom tati, osobi za koju bih dala svoj život!“, odlučno reče Lara. Moram priznati da sam prvi put u životu osjetio nešto što se ne može opisati riječima. Ova cura, zapravo još djevojčica, što sjedi pored mene, koju sam napumpao, koja će uskoro postati moja žena i majka mojeg djeteta, ona me toliko voli da bi dala život za mene! Sada su i meni navrle suze na oči. Iste onakve radosnice kakve su maločas navrle i mojoj Lari.
„Ljubavi, zaista te volim toliko da ti to ne mogu opisati riječima i obećajem ti da ću ti i dalje biti dobar kao i do sada. Zapravo ne, bit ću ti još bolji!“, rekao sam joj kroz suze.
„I ja tebe volim, jedini moj, i obećajem ti da ću uvijek biti samo tvoja! I bit ću ti najbolja na svijetu!“, rekla je Lara gledavši me u oči.
***
Prošlo je 10 godina od onog nedjeljnog ručka. I od svatova, vjerojatno najveselijih ikad. I rođenja naše prekrasne curice koja, prema mojoj želji, nosi majčino ime. Sada u kući imam dvije Lare. Obje dobre kao kruh. Ona veća, moja draga žena, u međuvremenu je uspjela završiti fakultet, dobila je stalan posao, tako da sada imamo dva izvora prihoda. Sav novac stavljamo na jednu zajedničku hrpu. O svemu se dogovaramo. Svađa gotovo da i nema. Zapravo, još se u ovih deset godina nismo uspjeli pošteno posvađati. Sve nesporazume smo uspjeli riješiti razgovorom. I još uvijek smo zaljubljeni jedno u drugo i nijedno od nas nije se zasitilo onog drugog. Seksamo se svaki dan, ako ništa drugo, onda ujutro nakon buđenja i navečer prije spavanja. I dalje ju ljubim po cijelom tijelu (doslovno) kao i prvi put, a moja Lara i dalje obožava moj kurac, jaja i spermu. Kad smo sami kod kuće, često mi Lara sama izvadi kurac iz gaća i popuši ga, ili ju ja uhvatim za guzu, skinem joj gaćice, izljubim i poližem guzu i pičku, a ne propustim ni priliku da ju pojebem. Jednostavno, toliko me napali njezino tijelo da joj ne mogu odoljeti.
