Leo je kimnuo, ne mogavši progovoriti.
“Njena guzičetina!” Petar je raširio ruke, hvatajući zrak kao da drži kukove u rukama. “Sine, kao da kobilu guzim! Kao da se boriš s planinom mesa! Širi se, valja, nema gdje je nema, udara ko mazga, treba se održati u tom sedlu. Kad ju guzim, izgubim se u svom tom mesu, u tim… bokovima!”
Leo je zadržao dah. Čuo je te riječi, te odvratne, ponižavajuće riječi o majci, i osjetio kako mu se kurac proteže u hlačama. Bilo je to suludo, bolesno, ali slušati oca kako opisuje majčine obline, čak i prezirući ih, palilo ga je na način koji nije mogao objasniti.
“A Vera…” Petar je nastavio, sada hodajući po sobi, živahan, pun energije koju Leo nije vidio kod njega godinama. “Vera je drugačija. Ona je… precizna, odmjerena. Svaki pokret ima smisla. Svaki udah. Kad sam u njoj, sine, znam gdje sam. Ne tonem. Ne gušim se. Ljubim je, ne skidam pogled s nje.”
“Ali ti si oženjen… sa mamom,” Leo je uspio izustiti.
Petar se zaustavio, pogledao sina s izrazom koji je bio nešto između sažaljenja i dosade. “Oženjen. Da. I što s tim? Silvija je dobila moje prezime, moju zaštitu, moju… djecu.” Petar je frknuo. “Kad se sjetim koliko sam vremena i sjemena potrošio na nju, sine. Godine. Godine truda – jebao sam kao da vršim dužnost. Kao da punim radnu obavezu. Da sam bar ranije smogao hrabrosti otići Verici…”
Leo je osjetio kako mu se lice pali. Pričao je o tome. O sjemenu. O tome kako je jebao mamu. Pred njim. Pred vlastitim sinom.
“Ali sada…” Petar se nasmiješio, taj isti smiješak koji je vidio jučer, divlji, oslobođeni. “Sada ćemo drugačije, pa ne bio ja Petar Lorentz, Marine-sektion komandant! Vera će mi roditi dijete. To neće biti pitanje nasljedstva ili imena, već kruna svega što smo preživjeli. To će biti pečat našoj ljubavi, način da okrunimo sve ono što smo tajno šaputali u mraku dok je svijet oko nas gorio. Nadoknaditi ćemo svaku sekundu izgubljenog vremena, svaki dan koji smo proveli razdvojeni zidovima dužnosti i lažima koje smo morali govoriti. Svojim djetetom ćemo izbrisati godine žudnje i sumnje, pretvarajući našu bol u radost. Novi početak i novi život.”
Leo je stajao, skamenjen. Srce mu je udaralo tako jako da je mislio da će ga otac čuti. Ali Petar je bio u svom svijetu, u svom ludilu, u svojoj novootkrivenoj strasti.
“Jesi li vidio, sine?” Petar se približio, toliko blizu da je Leo mogao osjetiti miris konjaka u njegovom dahu. “Jesi li vidio kako izgleda prava žena? Kako izgleda kad je muškarac s onom koju voli?”
Leo je kimnuo, ne mogavši lagati.
“E zato nek si kobila nađe drugog jebača! Jel tako sine?” reče stari i pljesne Lea po ramenu, čvrsto, vojnički, ali s onim izrazom koji je Leo prvi put vidio na očevu licu – smiješak slobode, smiješak čovjeka koji je skinuo lanac s duše.
Leo bi mu najradije opalio šamar. Ruka mu se stisnula u pesnicu, mišići podlaktice zadrhtali od nagle želje da udari, da zaustavi tu uvredu, da brani majčinu čast. Zausti da odgovori kako nije u redu vrijeđati Silviju na taj način, kako ona nije kobila, kako zaslužuje poštovanje, ali riječi su mu se svezale u grlu poput čvora. Prešuti svoje misli. Stajao je tamo, drhteći, s rukom još uvijek podignutom u polupokretu koji je više ličio na molbu nego na prijetnju.
