“Da, tako… tako… moj mali… moj veliki dečko…” Silvija je govorila, glas joj je postajao sve više promukao, sve više divlji. “Dublje… dublje… ližeš me bolje nego što je tata ikad jebao…”
Petar je stisnuo šake. Čuo je te riječi, znao da su istina i osjetio kako ga nešto boli u prsima – ne ljubomora, nego nešto drugo. Priznanje. Prihvatanje da je on bio slab, da nije mogao podnijeti ono što je sada njegov sin uzimao s takvom strašću.
Leo je radio s nevjerojatnom strpljivošću i talentom. Njegov je jezik klizio po svakom centimetru njezine pičke, od klitorisa do ulaza, opet i opet, dok se Silvija nije počela tresi, dok joj se noge nisu savile, dok se nije morala pridržavati za njegova ramena da ne padne.
“Svršit ću… svršit ću na tvom licu, sine… na tvom lijepom licu…” vrištala je tiho, savladavajući se da ne probudi kuću.
I bome, svršila je. Petar je vidio kako se njeno tijelo steže, kako joj se leđa izvijaju u hiperekstenziju, kako joj se grudi tresu dok orgazam prolazi kroz nju kao val. Vidio je kako Leo ostaje tamo, kako prima sve, kako pije njezin sok, kako je miluje dok se opušta.
“Bio si… savršen,” rekla je Silvija, dišući teško, povlačeći ga gore. “Tako talentiran. Tvoj tata nikad nije bio tako… posvećen.”
Leo se uspravio, lice mu je bilo vlažno od nje, usne natečene, oči divlje. “Želim ući u tebe, mama. Želim biti unutra. Želim jebati svoju majku.”
“Onda dođi,” rekla je, povlačeći ga prema krevetu. “Uzmi me. Napokon me uzmi.”
Petar je htio otići. Znao je da bi trebao. Ali nije mogao. Bio je prikovan, hipnotiziran, prisiljen gledati kako se njegov sin penje na krevet, kako Silvija kleči na rubu, kako joj se ogromna, bijela, savršena guzica uzdiže u zrak poput ponude, poput oltara.
—
**MARIN DOLAZAK**
Mara Maričić nije mogla spavati. Cijeli dan ju je mučila slika Leova lica kako gleda majku, kako se drži za njen medaljon, kako mu se oči pune nečim što ona nije mogla razumjeti, ali što ju je plašilo više od bilo čega.
Odlučila je doći rano. Doći prije doručka, prije nego što se ostali probude, prije nego što Leo može ponovno biti s njom, s tom ženom, s tom majkom koja joj je smetala od prvog trenutka kad ju je vidjela.
Obukla je najljepšu haljinu koju je imala – plavu, koja joj je isticala oči – i krenula pješice od svog sela do dvorca Lorentzovih. Zora je tek svanjivala, zrak je bio hladan i vlažan, ali ona je gorjela. Gorjela od ljubomore, od straha, od želje da zauzda svog zaručnika prije nego što ga izgubi.
Stigla je do dvorca. Vrata su bila otvorena – čudno, pomislila je – i ušla je unutra. Hodnik je bio tih, previše tih. Čula je nešto. Zvukove. Dolazili su s kata.
Krenula je stepenicama, pažljivo, tiho kao mačka. Stigla je do vrata Silvijine sobe. I vidjela ga.
Petra. Stajao je u sjenci, poluobučen, nepomičan, licem okrenut prema poluotvorenim vratima. Iza njega, kroz onu usku pukotinu, dopirala je svjetlost svijeća i… zvukovi.
Marine su se noge ukočile. Što radi ovdje? Zašto gleda? Što se događa iza onih vrata?
Krenula je prema njemu, koraci joj bili gotovo bešumni na debelom tepihu. Petar ju je čuo – morao ju je čuti – ali nije se okrenuo. Bio je previše zaokupljen onim što se događalo unutra.
