“Primi!” viknuo je Petar, i Leo je znao – znao, iako nije htio znati da svršava unutra. Da puni svoju sestru svojim sjemenom, da pečati ono što su upravo obećali pred totemom.
Vera je vrisnula, posljednji put, najglasnije, zvuk koji je rezao noć: “Gawaaa!”
I onda je tišina. Samo teško disanje. Samo šapat kože o kožu. Samo ljubav, prava, zabranjena, ali ipak ljubav.
Leo se trgnuo. Shvatio je da stoji predugo, da su se vrata možda otvorila malo više nego što je htio, da bi ga svaki trenutak mogli primijetiti. Povukao je vrata, zatvorivši ih tiho u položaj u kojem ih je našao. Okrenuo se i pojurio hodnikom, bubnjevi su sada bili tiši, zadovoljniji, kao da su dobili ono što su tražili. Uletio je u svoju sobu, zalupio vrata – tiho, morao je biti tih – i svalio se na krevet.
Disao je u jastuk, u svoje šake, u bilo što da utiša zvuk vlastitog pulsa. Srce mu je udaralo tako jako da je mislio da će probiti rebra.
Što s mamom? Pitanje je eksplodiralo u njegovoj glavi. Kako će mama ako sazna za ovo? Ako sazna da njen Petar, njen kapetan, njen muž – da je on u svojoj sestri, da je on odabrao uštogljenu mršavicu umjesto nje, prazninu pored obilja?
Leo je zamislio majčino lice. Zamislio je njene plave oči. Zamislio je kako bi izgledalo da sazna da je sve ovo – ova kuća, ova obitelj, ovo imanje – samo pozornica za ludilo koje se odvijalo u tami.
I shvatio je, u tom trenutku da je mora zaštititi. Da je mora sačuvati. Da mora biti onaj koji će joj biti blizu, koji će joj biti vjeran, koji će joj dati svu podršku koju joj otac uskraćuje.
Sutra, rekao je u sebi, držeći se za medaljon koji je sada bio vlažan od znoja. Sutra ću razgovarati s ocem. Sutra ću istjerati stvari na čistac. Sutra ću…
Ali dok je tonuo u san, umoran od šoka, od bubnjeva, od vizija, Leo nije znao da je Gawa već čula njegove misli. Da se već smije. Da zna da sutrašnji razgovor nikad neće biti onakav kakav je on zamislio. Sutra će biti o njemu. O njemu i majci. O obećanju koje je već dao, poljupcem na vratima, pogledom u hodniku, žudnjom koja je bila jača od straha. I dok je zaspao, medaljon je po prvi put ostao hladan. Hladan i tih. Kao da ga je netko – ili nešto – prekrižilo.
**Razgovor u kabinetu**
Jutro je došlo s teškim oblacima koji su se spustili nad imanje Lorentzovih kao da ih je netko privezao za tornjeve dvorca. Kiša nije padala još, ali zrak je bio natopljen vlagom koja je ulazila u kosti, u um, u one dijelove mozga gdje se skrivaju najtamnije misli.
Leo je stajao pred očevim kabinetom, ruka podignuta da pokuca, ali prsti su mu drhtali. Cijelu noć nije spavao. Cijelu noć je slušao kako se zidovi kuće šire i stežu, kako iz dubine podruma ili možda iz samog srca zemlje dolaze oni bubnjevi – tiši sada, zadovoljni, kao da su dobili žrtvu koju su tražili.
Unutra je čuo očeve korake. Krute, vojničke, ali danas nekako… lagane. Kao da Petar plesao unutar sebe.
Uzdahnuo je i gurnuo vrata.
Petar Lorentz stajao je kraj prozora, već u punoj uniformi, iako je tek probilo osam sati. U ruci je držao šalicu kave, a na licu mu je bio izraz koji Leo nikad nije vidio – opuštenost, gotovo dječju radost.
