Leo je koračao hodnikom, bos, tih kao mačka. Drveni, debeli podovi nisu škripali pod njegovim stopalima – ili su škripali, a bubnjevi su to ugušili. Stao je pred masivna vrata od hrastova drveta, dvostruka, s rezbarenim grbom obitelji Lorentz iznad njih.
Iza tih vrata, čuo je glasove.
Prvo očev. Ali kakav glas – nije bio onaj kruti, zapovjednički ton kojeg se Leo bojao od djetinjstva. Bio je to glas pun poštovanja, gotovo poniznosti, pomiješan s nečim dubokim, ritualnim.
“…želimo zahvaliti na sreći koju si unijela u naše živote…”
Leo je zadržao dah. Njegov otac – Petar Lorentz, kapetan ratne mornarice, čovjek koji se rugao svećenicima i smatrao religiju praznovjerjem – molio je. Molio se nekom ili nečemu.
“…molimo za tvoj blagoslov…”
Leo je pritisnuo uho na vrata, toliko jako da je osjetio hladnoću drveta. Bubnjevi su u njegovoj glavi sada ubrzali, postajali zahtjevniji.
“Da Gawa, uzimam ovog muškarca.”
Glas je bio ženski, gotovo nečujan, šapat koji je Leo jedva razaznao. Ali pretpostavio je tko bi to mogao biti. To mora da je bio glas njegove majke. Silvije.
Leo se zagledao u vrata, oči su mu se raširile u tami. Što to oni izvode tamo? Je li to majka? Što im to znači “uzimam”?
“Da Gawa, uzimam ovu ženu.”
Očev glas, sada jači, ozbiljniji, osnažujući izrečenu prisegu. Ritualan i svečan.
“Da Gawa…” Leo je ponavljao te riječi u glavi, ali nisu imale smisla. Bili su to samo zvuci, samo glasovi, samo obećanja izgovorena u tami pred nekim afričkim idolom koji je stajao negdje u sobi, crn, dubok, pun moći koja je starija od njihove civilizacije.
Bubnjevi su postali glasniji, insistentniji. Leo je osjetio kako ga gurkaju prema vratima. Njegova ruka podigla se sama od sebe, hvatajući klin. Lagano, polako i tiho, povukao je za kvaku.
Vrata su se odškrinula, samo pukotina, samo tračak koji je dopuštao svjetlu svijeća da procuri. I Leo je sada vidio unutra.
Aha, evo starog. Stajao je u sredini sobe, potpuno gol, tijelo mu je bilo bijelo u svjetlu svijeća koje su plamtile s obje strane totema. Leo je zadržao dah. Au jebote, on je gol. Koji kurac.
Leo se nagnuo malo više, bubnjevi su mu udarali u sljepoočnice, a srce u grlu. Onda je vidio nju.
Strina Vera. Stajala je preko puta oca, također gola kao od majke rođena. Bila je dosta mršava, gracilna, malih grudi i uskih kukova – ono što je otac volio na ženi, sve ono što majka nije bila. A ipak, u tom trenutku, Vera je izgledala… ženstveno. Ne kao mama, ali Leo je mogao vidjeti zašto bi je neki muškarci smatrali lijepom.
Brat i sestra držali su se za ruke. Stajali su licem u lice, gledajući jedno u drugo očima koje su često pogledavale prema crnom totemu koji je dominirao sobom. Gawa. Žena od drveta, prenaglašenih oblina, ruku podignutih u blagoslov, naboranog trbuha koji je simbolizirao plodnost, tamne udubine između nogu koja je izgledala kao da pulsira u svjetlu svijeća.
“Što se to ovdje događa, bokte?” Leo je šapnuo u sebi, oči su mu se raširile do krajnjih granica.
Ali to nije bio kraj. To je bio tek uvod u ono što je slijedilo.
