Ali Mara nije mogla. Bila je prikovana, prisiljena gledati do kraja, prisiljena vidjeti kako gubi, kako je pobjeđena, kako je zamijenjena većim, jačim, zabranjenim modelom.
—
**VRHUNAC**
Leo je osjetio kako mu se jaja stežu, kako mu se kurac napinje, kako se cijelo tijelo priprema za ono što je neizbježno. Bio je duboko u njoj, toliko duboko da je mogao osjetiti vrh njezine maternice, da je mogao osjetiti kako se ona steže oko njega, masirajući ga, muzući ga.
“Mama… dolazi mi…” šapnuo je, glas mu je pucao.
“Unutra,” naredila je Silvija, glas joj je bio siguran, zapovjednički. “Svrši unutra. Napuni me. Daj mi sve što imaš. Svaku kap. Svaku kap za majku…”
“Silvija!” viknuo je Leo, prvi put ju je nazvao imenom, ne majkom, nego ženom, božanstvom, vlasnicom njegove duše. “Silvija! Volim te!”
I onda je svršio. Val koji je izašao iz njega bio je toliko jak da je mislio da će eksplodirati, da će se razletjeti na komade. Mlazevi su bile snažni, ritmični, svaki pun sjemena koje je ispunjavalo njenu utrobu, koje je plavilo njezinu pičku, koje je tražilo put do njezinih jajnika.
Silvija je osjetila toplinu, osjetila kako je puni, i to ju je dovelo do ruba. “Leo, lave moj!” vriknula je, glas joj je rezao zrak. “Leo! Ljubavi moja!”
Njezin orgazam je bio spektakularan. Cijelo joj se tijelo stisnulo, leđa se izvila u dubok luk, glava je bila zabačena unatrag, a njezina pička je stisnula njegov kurac kao da ga ne želi pustiti, kao da ga želi zadržati unutra zauvijek, kao da želi svaku kap njegove ljubavi.
Leo je pao na nju, prsa mu pritisnuta o njezina leđa, ruke su je obgrlile nju oko struka, lice pritisnuto o njezin vrat. Disali su zajedno, jedno tijelo, jedna duša, jedna krv.
“Ostani unutra,” šapnula je Silvija, opuštena, sretna, pobjednička. “Nemoj izlaziti. Još malo. Budi u meni još malo…”
Leo je kimnuo, mumljajući u odobravanju, nesposoban za riječi. Bio je to najljepši trenutak njegova života. Ispunio je svoj najmračniji, najskriveniji san.
U hodniku, Mara se srušila na koljena. Petar ju je uhvatio, spriječivši da padne i podigao je. Pogledao ju je i u njegovim očima bilo je nešto što je ličilo na sažaljenje, ali i na trijumf.
“Odlazi,” rekao je tiho. “Odlazi dok ne vidiš nešto više. Odlazi i zaboravi ga. On više nije tvoj.”
Mara je ustala, drhteći, suze su joj slijevale niz obraze. Pogledala je još jednom kroz pukotinu vrata. Vidjela je kako Leo drži Silviju, kako je ljubi, kako šapće riječi ljubavi koje su trebale biti namijenjene njoj, a sada su pripadale njegovoj majci.
Okrenula se i pojurila niz stepenice, tiho, bešumno, puna suza i srama i poraženih nada.
Petar je ostao. Stajao je još malo, gledajući kako njegov sin ljubi njegovu bivšu ženu, kako je drži, kako je miluje. I nasmiješio se. Nasmiješio se zadovoljno, znajući da je sve kako treba biti. Da je Gawa zadovoljna. Da je obitelj konačno cjelovita, iako je to bila cjelovitost iz snova, iz drevnih vremena prije nego što je kršćanstvo došlo i pokvarilo sve.
Zatvorio je vrata, polako, tiho, i otišao. Leo i Silvija nisu ni primijetili da su bili gledani. Bili su previše zaokupljeni jedno drugim, previše izgubljeni u svom novom svijetu, u svom grijehu koji je bio slast, u njihovoj ljubavi koja je bila zabranjena, ali je bila i jedina stvarna stvar u cijelom svemiru.
