Ali unutra, u sobi, ludilo je tek počinjalo.
Leo je promijenio ritam. Usporio je, ali svaki udarac je bio dublji, jači, odmjereniji. Njegove su se ruke penjale njenim leđima, prsti su mu klizili preko njezine kože, dodirujući svaku točku, svaku živčani završetak.
“Hoćeš li me oženiti, Leo?” upitala je Silvija naglo, glas joj je bio promukao od stenjanja. “Hoćeš li me uzeti za ženu? Ostaviti tu tvoju Maricu?”
“Odmah,” rekao je Leo, ne oklijevajući ni sekunde. “Danas. Ostavljam je. Ne trebam je. Imam tebe. Imam sve što mi treba u tebi, mama…”
“Reci mi,” naredila je, okrenuvši se prema njemu, prsa joj se tresla. “Reci mi da sam bolja. Reci mi da je moja pička bolja od njezine. Reci mi da su moje sise bolje, moja guzica veća, da sam ja tvoja prava žena, a ona samo djevojčica…”
“Nema usporedbe,” viknuo je Leo, povlačeći je za kukove prema sebi, zabijajući se u nju toliko duboko da je Silvija vrisnula od zadovoljstva. “Ona je mršava, siromašna, ništa! Ti si boginja! Tvoja pička je raj, tvoje sise su planine, tvoja guzica je… bože, mama… tvoja guzica je sve…”
Zakucao se u nju posebno jako, i Silvija je pala na laktove, lice joj se pritisnulo o jastuk, a stražnjica joj se uzdignula još više, nudeći mu se potpuno, bez rezerve.
“Jebi me!” vrištala je u jastuk, a onda glasnije, “Jebi me, sine! Jebi mamu! Napuni me! Napuni me svojim sjemenom! Daj mi dijete! Daj mi sina!”
Leo je izgubio svaku kontrolu. Bio je to val koji ga je nosio, sila koja je bila jača od njega. Njegove su se ruke spustile na njezine bokove, uhvatile su ih čvrsto, prsti su mu se zarili u meso, i počeo je snažno guziti. Jebati je kao životinja, kao bog, kao sin koji je konačno pronašao svoj put kući.
Svaki udarac je bio poput udarca čekića. Tup, jak, dubok. Krevet je škripao, zidovi su se tresli, Silvijino tijela se micalo poput valova na moru – naprijed-natrag, naprijed-natrag, njezina ogromna guzica je primala svaki njegov udarac, meso se valjalo i stezalo, bijela koža je postajala crvena od njegovih šaka.
“To… to… to…” ponavljala je Silvija, glas joj je bio samo ritam, samo zvuk, samo životinjsko stenjanje. “Ne prestaj… nikad ne prestaj… jebi me zauvijek…”
“Zauvijek,” obećao je Leo, znoj mu je curio niz leđa, mišići su mu se stezali, kurac mu je bio tvrd kao kamen, pulsirajući u njezinoj toplini. “Oženit ću te, mama. Napravit ću ti dijete. Bit ćemo obitelj. Prava obitelj. Ja i ti…”
“I Gawa,” dodala je Silvija, okrenuvši glavu da ga pogleda, oči su joj bile divlje, nepoznate, pune one sile koja ih je vodila. “Gawa je s nama. Gawa nas je spojila…”
“Gawa!” viknuo je Leo, i osjetio je kako dolazi. Kako se približava onaj trenutak kada više neće biti povratka.
Mara je čula. Čula je svaku riječ, svako obećanje, svako stenjanje. Vidjela je kako se Leovo lice izobličuje od zadovoljstva, kako mu se oči zatvaraju, kako mu se zubi stiskaju. Vidjela je kako Silvija prima svaki njegov nasrtaj, kako joj se tijelo savija pod njim, kako ga poziva, kako ga moli.
Petar je konačno podigao ruku. Stavio ju je na Marino rame, stišćući je, ne nježno, nego upozoravajući. Okrenuo ju je prema sebi, pogledao je u oči koje su bile crvene od suza, i klimnuo glavom. Klimnuo glavom na stranu kao da kaže: “To je to. To je kraj. Odlazi.”
