Stajala je u pozi koja je bila čista provokacija; ruku podignutih iza vrata koja je njezin tanak struk učinila središtem svemira, ističući svaku krivulju kao mapu greha kojoj se poželiš predati. Njezine dojke su bile remek-djela anatomije – velike i pune, s težinom koja je svaki njihov pomak činila hipnotizirajućim, gotovo kao da su bile stvorene kao vizualna definicija žudnje. Masivne i savršeno zaobljene, visjele su s tom svojom prirodnom, pornografskom težinom koja bi svakog sisoljubca bacila na koljena. Bradavice su se isticale kao tamni biseri, čvrste i napete, pulsirajući od uzbuđenja koje nije mogla sakriti.
No, pravi spektakl bio je ispod. Spustio je pogled niže, tamo gdje se skrivalo ono najslađe i najzabranjenije. Mamina pička s prirodnom, gustom dlakom koja je kao tamna šuma okruživala njezin najintimniji dio, djelovala je primitivno i neodoljivo. Bio je to zabranjeni vrt u koji se ulazi samo s posebnom dozvolom. Taj gusta šuma koji je mirisala na mušus i žudnju bila je prirodni labirint koji je samo pojačavao želju da pronađe put do onog što se nalazilo ispod – toplo, pulsirajuće srce njezine ženstvenosti.
A onda je na red došla ona. Leova opsesija – mamina slavna, ogromna guzica koja je dominirala prostorom. Šira od njegovih ramena, teža od svih njegovih grijeha i masivnija od bilo čega što je ikada pokušao obuhvatiti dlanovima. Njegov pogled se zakucao u nju, u ono što je smatrao sedmim svjetskim čudom: njena monumentalna, snježno bijela guzica. Otac ga je često podsjećao na njezinu “grotesknu” veličinu, uspoređujući je s kobilom u pokušaju da je ponizi, ali on je u tom uspoređenju vidio samo snagu i plodnost. Petar ju je ponižavao i vrijeđao zbog te masivnosti koja je prkosila njegovom standardu.
Ali Leo je u taj “defekt” ugrađivao svoju najdublju žudnju dok je stari prdonja samo znao prezirati tu raskoš. Otac je, po svom jadnom ukusu, preferirao suhonjavu, sitnu guzicu svoje sestre – nešto što se može zgrabiti u dlanu. No Leo, on je obožavao majčinu raskoš. Za njega je ta ogromna, rasna guzičetina bila jedini oltar na kojem je vrijedilo žrtvovati svoj razum, jedini trofej za koji se u ovom svijetu stvarno vrijedilo boriti. Bila je to utvrda od mesa i žudnje, spremna da se čim on prisloni svoje tijelo uz nju, pod njegovim pritiskom savije, da se razmakne i primi u svoj topli, bijeli zagrljaj.
“Znala sam da ćeš doći,” reče Silvija, glas joj je bio dubok, promukao, pun želje. “
Leo je stajao na vratima, držeći se za dovratnik, jer je znao da će pasti ako pusti. “Tata… tata zna.”
Silvija se nasmiješila, polako, ženstveno. “Naravno da zna. On je odobrio. Gawa je odobrila. Svi smo mi sada pod zaštitom boginje.”
“Ali…”
“Šuti, sine moj,” reče ona, spuštajući ruke, koračajući prema njemu. Svaki korak je bio pokret koji je slao valove kroz njeno tijelo – dojke su se njihale, guzica se trzala, kosa joj padala preko ramena poput crne rijeke. “Ne trebaš više razmišljati. Ne trebaš se više boriti. Samo se prepusti. Uzmi me kao što muškarac uzima svoju ženu.”
