“Što je to?” Leo je uspio izustiti, glas mu je bio tako tih da ga je gotovo sam zaboravio.
Marko se nasmiješio, pomalo gorko, pomalo ponosno. “To je pička, mali. Tamo ide kurac. A mama… mama ima najljepšu koju ćeš ikad vidjeti. Kristina mi je pokazala svoju, ali mama je… drugačija. Veća. Mekša. Kao breskva koja čeka da je netko ujede.”
Leo se nije smijao. Dok se Marko hihotao, ponosan na svoje znanje, na iskustvo koje je stekao s blizankom, Leo je stajao kao ukopan. U njegovoj glavi, u njegovim venama, u onom dijelu njega koji još nije imao ime ali je već znao što želi, događala se kemijska reakcija. Nešto se spajalo. Nešto se rađalo.
Silvija se uspravila, okrenula se prema prozoru, i – zar se to dogodilo ili je Leo to tek kasnije dodao u sjećanju? – njen pogled je kliznuo preko njihovog skrovišta. Nije uzviknula. Nije se pokrila. Umjesto toga, kutak njenih usana se podigao u polumjesec tajnog, ženstvenog zadovoljstva, i onda se spustio, kao da se ništa nije dogodilo. Nastavila se sapunati, možda malo sporije, možda malo teatralnije u pozi koja nije bila preko potrebna za obično kupanje.
Ali Leo je znao. Čak i tada, sa svojih jedanaest godina, znao je da ih je vidjela. I da joj se sviđa što je gledaju.
Kad su se vratili u svoje sobe, Marko je nastavio kao da se ništa nije dogodilo. “Sutra ćemo ići u šumu loviti ptice,” rekao je, kao da nisu upravo gledali majku golu. Ali Leo… Leo je sjeo na rub svog kreveta, uzeo medaljon svetog Nikole koji mu je majka dala prošle zime kad se izgubio, i stisnuo ga u šaci dok mu je srce udaralo kao da će eksplodirati.
U tom trenutku, medaljon je bio topao, gotovo vruć. Leo je osjetio kako neka sila ulazi u njega, štiti ga i obavija. Ali istovremeno, osjetio je i onaj drugi osjećaj. Onaj koji je dolazio iz njega samog. Želju da se vrati u onu kupaonicu. Želju da joj bude bliže. Da je dodirne.
To je bio prvi susret s silama prirode koje je već tada krojile njegovu sudbinu, iako je on to nazivao samo “osjećajem”.
—
**Sadašnjost…**
Vlak je zatrubio ulazeći u postaju, a Leo se trgnuo iz sna. Uzvrpoljio se na drvenoj klupi treće klase, ruka mu je automatski pošla prema medaljonu na vratu. Bio je hladan. Hladniji nego inače.
Kroz prozor je vidio peron postaje koju je poznavao od djetinjstva. Željeznička stanica Grünwald – imenovana po nekadašnjem vojvodi, sada samo mrlja na karti Austrougarske. Ali za njega, vrata u pakao i raj u isto vrijeme.
Uzeo je svoju jedinu torbu – kožnu, pohabanu od mnogih putovanja – i sišao na peron. Zrak je bio drugačiji nego u Beču. Čistiji, ali teži. Pun mirisa hrastova i planina, ali i nečeg starijeg. Nečeg što je spavalo u zemlji.
“Leopold!”
Glas je bio očev. Petar Lorentz stajao je u punoj uniformi mornaričkog kapetana, iako je bio na kopnu, iako je to bila nedjelja. Krut, prav, s brkovima sječenima točno prema propisima. Čak i s četrdeset osam godina, izgledao je kao da bi mogao prebiti većinu muškaraca u dvoboju.
“Zovem se Leo,” rekao je mladić, prilazeći. Očev pogled kliznuo je preko njega, ocjenjujući. Nije bilo zagrljaja. Bilo je samo kratkog stiskanja ruke, čvrstog, vojničkog.
