“Odrastao si,” šapnula mu je u uho, a njene usne dodirnule su mu ušnu resicu. “Postao si pravi muškarac.”
Leo je znao da osjeća njegov tvrdoću. Znao je to. Stisnula ga je jače, možda predugo za majčinski zagrljaj, i onda se povukla, držeći ga za ramena, gledajući mu u oči.
Njeni su oči bile plave, poput kristalno čistog mora okupanog suncem. I u njima je bilo nešto novo. Nešto što nije bilo tamo prije sedam godina. Nešto što je prepoznao iz vlastitih snova.
“Došla je i Mara,” rekla je, glas joj je bio dubok, gotovo promukao. “Čeka te u dnevnoj sobi. Ali prvo… prvo moraš biti s mamom, zar ne?”
Leo je kimnuo, ne mogući progovoriti. Medaljon mu je visio na prsima, hladan, tako hladan, a on je gorio.
Ušli su u dvorac zajedno, a ona ga je držala za ruku kao da je još dijete. Ali Leo više nije bio dijete. I ona to je znala.
U hodniku su ih srele druge žene. Kristina, njegova sestra, blizanka Marku, atletska i zdrava, s osmijehom koji je bio iskren i bezazlen. I Mara.
Mara je stajala pokraj prozora, obučena u plavu haljinu koja joj je dobro pristajala. Bila je lijepa. Zaista lijepa. Dobre sise, čvrsta guzica, lice koje je bilo slatko bez da bude suviše krasno. Kad ju je usporedio s majkom koja je stajala pokraj njega, osjetio je samo… ništavilo. Kao da gleda sjenku. Kao da gleda crtež umjesto stvarnosti.
“Leo!” Mara je trčala prema njemu, bacila mu se u naručje, poljubila ga u usta pred svima.
Ali dok ju je držao, dok su joj se usne dodirvale s njegovim, Leo je gledao preko njenog ramena. Gledao je mamu koja je stajala u pozadini, s rukama skrižanim ispod grudi što ih je podiglo, bože, kako ih je podiglo i s pogledom koji je bio toliko pun značenja da je mogao zapaliti zgradu.
Nije bila ljubomorna, pomislio je. Bila je… znatiželjna.
Te noći, za stolom, Leo je shvatio da se nešto mijenja. Medaljon mu je ležao na prsima, ali osjećao je kako njegova moć slabi. Kako ga nešto vuče, kako ga zove.
Silvija je sjedila na čelu stola, kako je pristajalo ženi domaćici. Petar na njenoj desnoj strani, Vera na lijevoj. Leo je bio smješten preko puta nje, s Marom pokraj sebe, a svaki put kad bi podigao pogled, vidio bi je. Vidio bi kako jede, kako joj se jezik klizi preko usana, kako joj se vrat savija kada proguta.
“Leopold,” rekao je otac, prekidajući tišinu. “Pričaj nam o Beču.”
Leo je počeo pričati, ali njegove su oči bile prikovane za majku. Vidio je kako mu Vera, strina, promatra izraz lica. Vidio je kako se Kristina smiješi. Vidio je kako Mara drži njegovu ruku ispod stola, čvrsto, kao da se boji da će joj netko drugi uzeti to mjesto.
Ali najviše je vidio kako Silvija, njegova majka, otvara usta i ugriza za komad mesa, kako joj se čeljusti pokreću, kako joj se vrat savija u gutanju. I vidio je kako joj se pogled, samo na trenutak, spustio ispod stola, prema njegovom krilu, prema onom mjestu gdje je Mara držala njegovu ruku, i kako se njeni prsti stisnuli oko noža toliko jako da su joj zglobovi pobijeljeli.
Nije bila ljubomorna na Maru, shvatio je Leo u tom trenutku. Bila je iritirana što ona drži ono što pripada njoj.
