“Tvoja majka je kod kuće. Sprema večeru. Tvoja strina Vera stigla je jučer. I Mara.”
Leo je zadržao dah. Mara. Njegova zaručnica. Djevojka kojoj je obećao vječnost u zamjenu za ono što mu je dala na livadi pokraj mlina prije pet mjeseci. Ali sada, stojeći na ovom peronu, osjećajući kako medaljon postaje sve teži i teži oko vrata, shvatio je da je zaboravio kako izgleda. Mogao je vidjeti samo one druge oči. One druge obline.
“Marko i Kristina?” upitao je, više da promijeni temu nego što ga je zbilja zanimalo.
“Marko je u gradu, po poslovima. Kristina se priprema za večeru. Došao je neki mladić iz susjednog imanja, barun neki, ali tvoja sestra nije pokazala interesa.” Petar je frknuo. “Pametno. Još nije vrijeme. Moramo biti strpljivi s udajom tvoje sestre. Za razliku od…”
Nije završio rečenicu, ali Leo je znao. Za razliku od tebe, koji si se zaručio s seljančicom bez mog blagoslova.
Kola su ih čekala ispred postaje. Konji su bili mršavi, ali živahni, a kočijaš je bio stari čovjek koji je radio za obitelj Lorentz od prije nego što je Leo rođen. Vožnja do imanja trajala je tridesetak minuta kroz bukove šume koje su počinjale mijenjati boju, najavljujući jesen.
Leo je gledao krajolik, ali vidio je samo onu kupaonicu. Vidio je kako se voda spušta niz njena leđa, kako joj se kosa lijepi na ramena, kako se njiše dok hoda…
“Jesi li učio?” upitao je otac, prekidajući mu maštu.
“Jesam.”
“Kakvi su ocjene?”
“Dobre. Najbolje u razredu.”
Petar je kimnuo, zadovoljan, ali ne i oduševljen. Za njega je to bilo očekivano. Lorentzovi su uvijek bili najbolji.
Kad su stigli pred dvorac, staru građevinu s tornjevima koji su podsjećali na srednji vijek, ali s novim krilom koje je imalo parno grijanje i – čudo čuda – telefonsku liniju do gradske uprave – Leo je osjetio kako mu se želudac steže. Tu je negdje. Ona je tu.
Kola su se zaustavila. Leo je sišao, a onda je čuo. Njen zvonki glas.
“Leo! Sine moj!”
Silvija je stajala na vrata glavnog ulaza, obučena u haljinu boje bordo vina koja je bila moderna, ali prilagođena njenim oblinama. Izgledala je… bože, izgledala je kao da je izašla iz njegovih snova. Ili iz onog sata u kupaonici, samo što je sada bila stvarnija, punija, zrelija.
Bila je viša od većine muškaraca oko sebe, 176 centimetara čiste, neumorne ženstvenosti. Haljina joj je bila krojena tako da ističe ono što je bilo nemoguće sakriti – struk tanak kao u djevojke, bokovi koji su se širili u savršenom luku, a onda… guzica. Ona guzica. Leo je osjetio kako mu se koljena tresu.
Ali to nije bilo sve. Dojke su joj bile podignute korsetom, ali ni on nije mogao sakriti obim. Bile su velike, teške, prave. Kao da su se povećale od kad ju je zadnji put vidio. Kao da su čekale njega.
Približila mu se trčeći, a svaki korak bio je pokret koji je slao valove kroz njeno tijelo. Sise su se njihale. Guzica je trzala tamo-amo. Kosa, crna kao noć, rasplitala se za njom.
I onda ju je zagrlio.
Toplina. Miris. Onaj miris koji nije bio samo sapun ili parfem, nego baš ona. Njena koža. Njen znoj. Njena nevidljiva, potentna aura zrele ženstvenosti.
