“Drugog jebača?!” izustio je Leo, glas mu je pucao poput suhe grane pod snijegom. Ništa mu nije bilo jasno. Očev pogled, taj divlji, opušteni sjaj u očima, činio je cijelu situaciju nadrealnom. Otac mu je više rečenica uputio u ovom ludom razgovoru nego u zadnjih godinu dana zajedno. Obično je bilo samo “kakve su ocjene”, “stoj uspravno”, “ne budi mekan”.
Petar ga pogleda kao da je malouman, kao da nije slušao što mu je govorio do sada. Kao da su riječi koje je izrekao o Silvijinim prevelikim sisama i neumjerenoj guzici bile previše za Leov kapacitet shvaćanja. Zatim, kad je Leo izašao iz svog čudnog položaja – napola napad, napola obrana, Petar primijeti nešto. Njegove su oči kliznule niz Leovo tijelo, zaustavile se na donjem dijelu trbuha, na mjestu gdje se tanka tkanina hlača napinjala pod pritiskom onoga što je sin pokušavao sakriti.
Erekcija. Tvrd, neupitan, sramotni dokaz Leove požude.
Pojavio se lagan smiješak na usnama starog kapetana. Ne onaj grubi, prezirni smijeh s kojim se obračunavao s podređenima, nego nešto drugo. Razumijevanje.
“Ah,” reče Petar, glas mu je bio dubok, gotovo nježan u tom otkrivenju. “Vidim da razgovaramo o istim stvarima, samo s druge strane stola.”
Leo se trgnuo, ruke su mu odletjele prema prepone, pokušavajući zakloniti ono što je već bilo očito. Lice mu se zapalilo vrućinom koja je mogla zapaliti papir. “Ja… nije… to nije…”
“Šuti, sine,” prekinuo ga je Petar, podižući ruku. “Ne moraš se stidjeti pred mnom. Ja sam isto bio mladić. I ja sam isto imao krv kakvu imamo mi Lorentzovi – vruću krv koja zna što želi i ne pita za dopuštenje.”
Petar se približio, korak po korak, dok nije stao toliko blizu da Leo može osjetiti miris konjaka i nečeg drugog – miris muškarca koji je zadovoljen, koji je jutros jebao i koji još uvijek nosi tu vlažnost na koži.
“Mladić poput tebe,” reče Petar, spuštajući pogled ponovno na Leovu prepone, “vjerojatno ne može odoljeti ženi poput Silvije. Zar ne?”
Leo je stajao, ukočen. Nije mogao progovoriti. Nije mogao ni klimnuti. Ali njegovo tijelo je odgovorilo umjesto njega – kurac mu je pulsirao, tvrd kao kamen, očajnički željan da bude slobodan, da bude viđen, priznat.
“Ako ja mogu svoju sestru,” nastavi Petar, “onda i sin može majku, zar ne? Ni Marko ne vidi problem s Kristinom.”
Leo je osjetio kako mu se koljena tresu. Zemlja se činila da se otvara pod njegovim nogama, spremna da ga proguta. Crvenio se do korijena kose, vrat mu je bio točak vatre, ali istovremeno… istovremeno je osjetio kako ga ta riječ – “može” – probija kao struja. Može. Smije. Dopušteno je.
“Marko i… Kristina?” usudio se upitati, glas mu je bio šapat.
Petar se nasmiješio, široko, pokazujući žute zube. “Mislio si da su samo blizanci po izgledu? Ne, sine. Oni su blizanci i u krvi. I u žudnji. Vidio sam ih jučer, u stali. Kako se Marko drži svoje sestre, kako joj ruke klize pod suknju… on bi jebao majku isto, vjeruj mi. Ali bolje ne rušiti njihov odnos. Neka oni imaju svoje, mi ćemo imati svoje.”
Leo je propadao. Propadao u zemlju, u pakao, u raj. Stajao je tamo, s rukama još uvijek pokrivajući prepone, ali sada je osjetio kako ga otac gleda s… odobravanjem?
