“Dođi, sine,” rekla je tiho. “Sjedi pokraj mene.”
Leo je uzeo bocu vina – skupog, crvenog, francuskog – i obišao stol. Dok je prolazio pokraj Vere, primijetio je kako joj je haljina visoko podignuta, kako joj se vidjela bijela, tanka butina. Vjerojatno nije ni nosila donje rublje. Nekako je to znao, iako nije htio znati.
Natočio je mami vina. Njegova ruka drhtala je kad joj je pružao čašu. Njihovi su se prsti dodirnuli.
“Hvala ti, sine” rekla je, a njen glas bio je dubok, vibrantan, pun značenja koje je Leo jedva razumio.
Sjeo je pokraj nje, tako blizu da je osjetio toplinu njenog tijela kroz haljinu. Bila je to haljina koju nije vidio prije – svilena, bez rukava, s dubokim izrezom koji je pokazivao onu udolinu između teških dojki koja se pomicala svakim njenim dahom.
“Jesi li primijetio,” šapnula mu je, dok su ostali razgovarali – o čemu, nije znao, nije slušao – “da si jedini koji me gleda, Leo?”
“Ja…”
“Tvoj tata me ne gleda. Tvoj brat me ne gleda. Čak ni tvoja sestra.” Njen je dah bio vruć na njegovom uhu. “Samo ti. Samo ti me još uvijek vidiš.”
Leo je pogledao preko stola. Petar je sada držao Veru za ruku, prste su mu se uvijali oko njenog zgloba. Kristina je hranila Marka komadićem mesa s vlastitog tanjura, a on je otvorio usta kao ptica, prihvativši dar, gledajući je na način koji nije bio bratski.
“Oni su…”
“Pod zaštitom,” rekla je Silvija. “Kao što ćemo i mi biti, ako prihvatiš dar.”
“Kakav dar?”
Silvija se nagnula bliže, toliko blizu da joj je dojka dodirnula njegov lakat. Mekano. Teško. Toplo. “Onaj koji ti je predugo uskraćivan. Onaj koji ti pripada.”
Medaljon svetog Nikole, koji je visio na njegovim prsima, odjednom je postao težak kao olovo. Leo je osjetio kako ga vuče prema nazad, dalje od nje, dalje od njenomg tijela koje je mirisalo na vaniliju i nešto divlje, nešto životinjsko.
“Jeste li i vi primijetili,” rekao je Marko naglas, prekidajući svoj razgovor s Kristinom, “da se Leo od kad se vratio ne odvaja od mame? Gleda je kao da je ugrizao u nešto slatko.”
“Šuti, Marko,” rekla je Kristina, ali njen glas je bio mekan, zaglušujući. “Leo je samo… pažljiv. Mama to zaslužuje, zar ne?”
“Zaslužuje više od pažnje,” rekao je Petar iznenada, ali glas mu je bio ravnodušan, kao da priča o vremenu. “Zaslužuje da je netko sluša. Da je netko dodiruje. Da je netko voli onako kako treba biti voljena.”
Leo je ustao, stolica je pala za njim. “Dosta. Dosta ovog ludila.”
Ali nitko ga nije pogledao. Svi su gledali u totem koji je stajao u kutu, u svjetlu svijeća koja je plesala po njegovim prenaglašenim oblinama.
“Idi, sine,” rekao je Petar, ne okrećući se. “Odvedi majku u njezine odaje. Ona je umorna. Potrebna joj je… tvoja pomoć.”
Silvija je stala, pruživši mu ruku. Leo ju je uzeo, i bio je to dodir koji je promijenio sve. Njezina ruka bila je topla, i prsti su joj se odmah prepleli s njegovim na način koji nije bio majčinski.
“Dođi,” rekla je. “Pokaži mi da si dobar sin.”
Iza njih, dok su odlazili, Leo je čuo kako se Marko smije, kako Kristina uzdiše, kako Vera šapće nešto oču što je zvučalo kao molitva. Ali najglasnije od svega, u svojoj glavi, čuo je kako Gawa šapće, kako drvena božica u kutku diše njegovim imenom.
