“Odakle…?” Leo je pokazao prema totemu.
“Afrika.” Petar se približio, pogled mu je bio prikovan za drvenu božicu s nečim što je izgledalo kao… poštovanje. “Spasili su me ondašnji domoroci, Leopolde. Nakon potonuća. Dva mjeseca sam bio među njima. Učili su me stvarima koje… koje su promijenile sve.”
“Kakvim stvarima?”
Petar se nasmiješio, prvi put otkako se sin vratio. Bio je to smiješak koji nije dosezao oči. “O plodnosti, sine. O tome što znači biti muškarac koji sjeme daje ženi koja ga zaslužuje. O obitelji. Pravoj obitelji.”
Leo je osjetio kako mu se dlaka na vratu diže. Medaljon je bio hladan, ledeno hladan.
“Gdje je mama?”
“U svojim odajama. Sprema se za večeru.” Petar je otpio gutljaj konjaka. “Vera će nam se pridružiti. Sjedit će na čelu stola.”
“Ali… tamo je uvijek sjedila mama.”
Petar se okrenuo, i u njegovim očima Leo je vidio nešto novo. Nešto divlje. “Stvari se mijenjaju, sine. Gawi to ne smeta.”
“Gawa?”
Petar je pokazao prema totemu. “Ona. Zaštitnica. Boginja onih koji znaju istinu.”
—
Večera je bila čudna na način koji je Leo jedva mogao opisati. Nije bilo glasne svađe, nije bilo očevog povremenog grmljenja o politici ili pomorstvu. Bilo je… ritualno.
Vera je zaista sjedila na čelu stola. Silvija, njegova majka, bila je smještena na desnoj strani, ali niže, skoro kao podređena pozicija. A Vera… Vera je nosila haljinu tamno zelene boje koja joj je bila preuska, odveć kratka, ali nije se činilo da joj smeta. Sjedila je ravno, ponosno, a Petar joj je točio vino osobno, ni ne gledajući prema svojoj ženi.
“Večeras mi više treba, brate,” rekla je Vera, pružajući čašu, a njen glas bio je promukao, gotovo neprepoznatljiv.
Petar joj je natočio, dodirnuvši joj prste pri povratku boce. Dodir je bio namjeran, predug.
Silvija je gledala u tanjur. Nije jela. Samo je gledala.
“Jesi li dobro, mama?” Leo je upitao, a njegov glas prekinuo je tišinu kao udarac bičem.
Svi su ga pogledali. Kristina, koja je sjedila pokraj Marka – ne preko puta kao inače, nego tik uz njega, gotivo ga dodirujući – nasmiješila se. “Naravno da nije dobro, Leo. Mama je… usamljena.”
“Usamljena?” Leo se okrenuo prema ocu. “Pa ti si ovdje. Mi smo svi ovdje.”
Marko se nasmijao, taj stari, lijeni smijeh, ali sada je u njemu bilo nečeg drugog. “Jebote, Leo, jesi li slijep? Tatu ne zanima mama već tjednima. Zar to nisi primijetio?”
“Marko!” Kristina ga je udarila po ruci, ali nježno, gotovo milujući. “Ne budi grub. Leo je tek stigao. Nije vidio… kako stvari zapravo stoje.”
“Kako stoje?” Leo je ustao, stolica mu je škripnula. “Što se ovdje događa?”
Petar je spustio čašu. “Sjedi, sine.”
“Ne, neću sjediti dok mi netko ne objasni zašto strina sjedi na maminom mjestu, zašto mama izgleda kao da će zaplakati. Zašto nitko ne priča s njom, zašto njoj prvoj nisi natočio čašu-“
“Pa daj joj ti natoči vina,” prekinuo ga je Marko, s onim podsmijehom koji je Leo oduvijek mrzio. “Pa onda sjedi do nje. Ti joj priskoči, ti pričaj s njom. Zašto bi to činio netko drugi?”
Leo je pogledao majku. Silvija je podigla oči, i u njima je bilo suza, da, ali i nešto drugo. Molba. Toplina. Žudnja.
