Petar se pokrenuo. Pustio je Verine ruke, ali samo da bi je zgrabio za struk, potezom koji je bio grub i nježan u isto vrijeme, pohotan i očajan. Vera je uzdahnula, zvuk koji Leo nikad nije čuo iz njezinih usta – dubok, životinjski, pun godina čekanja.
Strastveno su se poljubili. Ne kao brat i sestra, nego kao ljubavnici koji su konačno pronašli jedno drugo nakon života proživljenog sa pogrešnim tijelima, pogrešnim bračnim krevetima, pogrešnim životima. Petar ju je privlačio prema sebi, rukama koje su bile bijele od stiska, kao da se boji da će mu pobjeći, kao da je ovo jedina i posljednja prilika, vječna prilika.
Nije htio, ali Leo ga je vidio.
Očev kurac. Uspravljen, tvrd, veći nego što je Leo zamislio da može biti kod čovjeka njegovih godina. Petar ga je trljao o Verin trbuh, o njenu pubičnu kost, o njezinu suhu, žednu kožu. Vera je uzdahivala, glava joj je bila zabačena unatrag, kosa joj je padala niz leđa poput nemirne rijeke.
“To, tooo!” vrisnula je kad ga je osjetila. Njezine su se ruke spustile, hvatajući ga, prsti su joj se zatvorili oko samog korijena. “Tebe sam cijeli život čekala!”
Leo je gledao, zgranut, ali nije mogao odvratiti pogled. Nije mogao ne primijetiti – čak i u šoku – da je otac napaljen preko svake mjere. Kurac manji od vlastitog sina – da. Ali velik. Dovoljno velik da ispuni ono što je Vera toliko željela.
“Unutra!” vrištala je Vera, divlja, neprepoznatljiva. “Ah, ah! Pero, daj mi ga!”
Petar ju je podigao – čovjek od četrdeset osam godina, podigao je ženu od trideset devet kao da je pahuljica i bacio je na krevet koji je stajao pored zida. Veliki, bijeli, gostinjski krevet rezerviran za plemstvo. Vera se rasprostrla, noge su joj se razdvojile, i Leo je vidio ono što nikad nije htio vidjeti: strinu, otvorenu i spremnu, vlažnu od žudnje.
“Ahh, Verice!” Petar je zagrmio, i onda je ušao u nju.
Grubo. Brzo. Bez preambule, bez štednje, bez ljubavi u onom nježnom smislu, ali s ljubavlju u drugom, dubljem, luđem smislu. Zakucavao ju je kurcem, udarcima koji su se čuli kroz sobu, njegovo muško, vojničko tijelo protiv njezinog, meso protiv mesa, spojeni u obostranoj žudnji.
Vera je tulila. Ne od boli – od zadovoljstva. Od ispunjenja. Od konačnog, blagoslovljenog, dopuštenog grijeha. “Da, da, brate moj! Moj muž! Moje sve!”
Leo je stajao iza vrata, skamenjen, oči su mu bile razrogačene od šoka, usta otvorena, a ruke koje su držala vrata tresle su se. Strina Vera i tata? Koji kurac? Koji se vrag ovdje događa jebote?!
Ali čak i dok je gledao, čak i dok se njegov um branio od onoga što vid, neki drugi dio njega – onaj koji je bubnjevi probudili – primijetio je detalje. Primijetio je kako se totem čini da svijetli, da pulsiraju crvene žile u crnom drvetu. Primijetio je kako se svijeće ponašaju, plamteći u ritmu udara. Primijetio je da očev medaljon – zlatni križkoji je uvijek nosio – visi na zidu, odbačen. Nepoželjan.
I primijetio je, u trenutku kad je otac zadrhtao, u trenutku kad je zgrabio Veru za kukove i zario se u nju do balčaka, da je to bilo posvećenje. Da je to bio obred. Da Gawa nije samo gledala – Gawa ih je blagoslivljala.
