Stala je pred njim. Tako blizu da je osjetio toplinu njezine kože, miris njezinog parfema, njezine pičke koja je već bila vlažna, spremna.
Podigla je ruku. Dodirnula mu obraz. “Jesi li ikad jebao, Leo?”
Leo je zadržao dah. “S… sa Marom…”
Silvija se nasmijala, nježno, gotovo sažaljivo. “Mara je dijete. Ja sam žena. Ja sam ono što želiš.”
Njezina ruka skliznula mu je niz vrat, preko prsa, zaustavila se na medaljonu. “Skini ovo.”
“Ali…”
“Skini ga. Ne treba ti više. Gawa će te štititi. Ja ću te paziti.”
Leo je podigao ruke. Dlanovi su mu drhtali. Dodirnuo je lanac. Bilo je to kao da dodiruje vlastitu prošlost, vlastito ja koje se branilo. Ali onda je pogledao u majku. U njezine oči. U njezino tijelo koje se nudilo, koje je čekalo, koje je bilo njegovo.
Povukao je lanac. Medaljon je pao na pod, zazvonio tiho, i onda – tišina. Potpuna tišina. Osim lupanja njihovih srca.
Silvija je uzdahnula, duboko, zadovoljno. “Sada si slobodan. Sada si moj.”
Povukla ga je za kravatu, povukla ga u svoju sobu, u svoj krevet, u novi život. Vrata su se zatvorila iza njih, ne vjetrom, nego silom koja je bila starija od vjetra – silom Gawe, boginje koja je konačno dobila svoju žrtvu, sina i njegovu majku i njihovu ljubav.
Leo je pao na koljena pred njom, ne od slabosti, nego od čežnje. Zagrlio ju je oko struka, lice mu je bilo pritisnuto o njezin trbuh, osjećao je toplinu, osjećao je kako joj se mišići stežu, kako joj se koža naježila.
“Mama…” šapnuo je.
“Tu sam ljubavi moja,” odgovorila je nježno, prstiju upletenih u njegovu kosu, povlačeći ga gore, prema njenim sisama. “Tvoja mama. Tvoja Silvija.” Leo je podigao pogled. Njezine su oči svjetlucale u svjetlu svijeća. Iznad njih, na zidu, vidio je totem. Gawa. Crna drvena boginja s prenaglašenim bokovima, s rukama podignutim u blagoslov.
I onda ju je poljubio. Ne kao sin. Kao muškarac, kao ljubavnik. Kao jebač koji je konačno pronašao svoju kobilu. Njihove su se usne sastale, jezici su se spleli i Leo je znao – znao duboko u kostima, u kurcu koji je sada slobodan i tvrd kao nikad prije – da je došao kući. Da je konačno doma.
**GLEDATELJI U SJENI**
Petar Lorentz nije spavao. Ležao je u krevetu koji je dijelio s Verom u gostinskoj sobi – novi red stvari u kući – ali njegove oči bile su otvorene, uši napregnute. Čuo je. Čuo je kako se vrata na katu otvaraju, kako se koraci približavaju, kako se zatim, nakon duge tišine, čuje tiho zvonjenje medaljona koji pada na pod.
Znao je. Znao je što se događa iznad njih, u onoj sobi gdje je Silvija godinama spavala sama, odbačena, neželjena. I znajući to, shvatio je da mora vidjeti. Da mora potvrditi ono što je počeo – da njegov sin, njegov nasljednik, preuzima ono što je on odbacio.
Ustao je tiho, pazivši da ne probudi Veru koja je spavala zadovoljno, lice joj bilo blijedo i mirno u svjetlu noćne lampe. Obukao je ogrtač preko gole kože i izašao u hodnik. Koračao je bos, iskusni mornar koji zna kako se kreće po palubi u oluji bez da se spotakne.
Stao je pred vrata Silvijine odaje. Bila su poluotvorena. Netko ih nije zatvorio do kraja – možda u žurbi, možda namjerno, možda Gawa nije htjela da budu zatvorena.
