“Ne moraš se pretvarati pred mnom, Leopold,” reče Petar, i po prvi put je ime zvučalo gotovo nježno. “Vidim kako gledaš svoju majku. Vidim to već godinama. Od kad si se vratio iz one šume, s medaljonom oko vrata, i gledao je kao da je svetinja koju želiš oskrnaviti.”
Leo je podigao pogled, oči su mu bile široke, mokre od srama i uzbuđenja. “Tata… ja…”
“U redu je,” reče Petar i sada je već stavio ruku na Leovo rame, stiskajući ga čvrsto, očinski, ali i muževno, kao da prenosi vlastitu snagu. “Razumijem te, stvarno. Silvijine sisurde i ogromno dupe ne daju ti mira, zar ne? Srce želi što srce želi. A tvoje je željno majke.”
Leo je kimnuo. Jednom. Kratko. Konačno.
Petar se nasmijao, glasan, sretan. “Eto! Nisi ti kriv, sine. Ona je takva. Rodila se tako. Genetsko čudo, kao što sam rekao. Ali ja… ja sam umoran od nje. Umoran od borbe s tim njenim tijelom koje je previše za jednog muškarca. Ali ti… ti si mlad. Jak. Tvoj kurac je vjerojatno veći od mog, zar ne?”
Pitanje je visjelo u zraku, teško, eksplicitno. Leo nije mogao odgovoriti, ali njegov izraz lica – taj mladenački ponos koji se probio kroz sram – bio je dovoljan.
“Da!” pljesnuo je Petar. “Znao sam! Nasljedio si to od mene, ali bolje. Nisam ni ja za bacit, ali ti… ti si mladi lav. I takav lav treba svoju lavicu. Ili, u ovom slučaju… kobilu.”
Leo se trgnuo na tu riječ, ali Petar je nastavio, nezaustavljiv u svom otkriću.
“Da, kobila je dobra riječ,” reče Petar, hodajući po kabinetu, energičan, živahan. “Silvija je kobila, sine. Jaka, zdrava, plodna kobila koja treba jebača koji može podnijeti njezine prohtjeve. Ja više ne želim, dosta je bilo. Ali ti… ti je možeš jebati kako treba. Možeš je držati za njene široke kukove, možeš udarati u onu ogromnu guzicu, puniti je onako kako ona zaslužuje – snažno, čvrsto, bez milosti.”
Leo je zatvorio oči. Slika je bila prejaka – on, Leo, kako drži majku za bokove, kako ulazi u nju odozada, kako tijelom udara o onu bijelu, masivnu stražnjicu…
“Ne bi ti se svidjelo,” reče Petar naglo, prekidajući tišinu, “da ti netko otme mamu ispred nosa, zar ne? Da dođe neki drugi muškarac, neka seljačina, i počne je jebati u našoj kući? Da joj stranac da ono što joj treba, da traži put do njena srca dok je puni svojim sjemenom?”
Leo je otvorio oči. U njima je bila divlja, životinjka ljubomora. “Ne!” odgovorio je, glas mu je bio oštar, gotovo agresivan.
“Pa eto,” reče Petar, šireći ruke. “Ako je želiš, tvoja je. Ja ti neću smetati. Čak ću ti pomoći. Mogu joj reći da si ti sada njen muškarac u kući, da si ti taj koji će je zadovoljavati. Da si ti njen zaštitnik.”
Leo je gledao oca, ne vjerujući. “Ali… zar ti to ne smeta?”
Petar se nasmiješao, i u tom smiješku bilo je nešto staro, nešto afričko, nešto što je donio s svog putovanja. “Gawi ne smeta, sine. Gawa voli ono što je prirodno. A što je prirodnije od sina koji voli majku? Od majke koja toliko voli sina da ga uzima kao muža? To je stari krug, sine. To je vječnost.”
Stari kapetan priđe stolu, uzeu čašu konjaka, i ponudi je sinu. Leo je odmahnuo glavom, ali Petar je klimnuo. “Pij. Trebat će ti. Večeras će biti novi ritual. Inicijacija. Ako prihvatiš.”
