Kasnije, kad su se žene povukle u dnevnu sobu na kavu, a muškarci ostali za stolom s rakijom, Leo je osjetio kako mu se svijet kreće. Petar je pričao o pomorskim manevrima, o novim brodovima, o politici dvora, ali Leo nije slušao. Slušao je zvuk njenog smijeha iz susjedne sobe. Dubok, zreo, senzualan smijeh koji je zvučao kao jecaj.
“Idem na zrak,” rekao je, ustajući.
“Nemoj dugo,” rekao je Petar, ne gledajući ga. “Mara čeka.”
Ali Mara nije čekala. Mara je bila budućnost koja je već bila prošlost. Leo je znao to sada, stojeći u hodniku, gledajući kroz pukotinu vrata kako njegova majka sjedi na kauču, kako joj se haljina podigla otkrivajući gležnjeve, pa i više, kako se nagnula da uzme šalicu s tanjurića i kako joj se dekolte otvorio poput ponude.
Medaljon mu je bio led oko vrata.
Gawa je bila blizu. Toliko blizu.
I Leo je znao da će pasti. Da će pasti prije nego što tjedan prođe. Da će ući u nju, u svoju majku, da će je jebati kao što nikad nije jebao nikoga, da će joj ispuniti svaku rupu svojom snagom, da će je posjedovati onako kako je samo sin može posjedovati majku – potpuno, bezobzirno, zauvijek.
Stajao je u mraku hodnika, držeći se za hladni medaljon svetog Nikole, i osjećao kako ga zlo probija poput noža. Ali to nije bilo zlo koje je dolazilo izvana.
Bilo je to zlo koje je uvijek bilo u njemu. Zlo koje je počelo prije sedam godina, u onoj kupaonici, kad je prvi put vidio savršenu ženu.
I sada je ta žena bila samo deset metara daleko. I čekala ga je.
Leo je spustio ruku s medaljona. Ostavio ga je da visi, hladan i bespomoćan, i krenuo prema svjetlu dnevne sobe. Prema njoj. Prema Gawi.
Boginja je već bila tu. I imala je oblik njegove majke.
Kočija je odvela Maricu natrag u njeno selce podno brda, a Leo je stajao na izlazu imanja dok se narančasto svjetlo fenjera gubilo u noći. Poljubac joj je bio sladak, ali je na usnama osjetio gorak okus vlastite izdaje – ne prema njoj, nego prema onome što je već ranije osjećao. Nije se okrenuo odmah. Gledao je kako kočija nestaje, noseći s njom posljednji ostatak svog starog života.
Kad se vratio u dvorac, kuća je bila tiha na način koji je tjerao strah u kosti. Ne onu buku koju pamti iz djetinjstva – pjev sestre, svađe braće, očeve korake po drvenom podu – nego neku drugu tišinu. Punu tišinu. Kao da zidovi dišu.
U glavnoj dvorani, ondje gdje je obitelj obično provodila večeri, sada je stajao predmet koji nije nikad vidio.
Totem.
Bio je visok do ramena, izrezbaren iz tamnog, gotovo crvenkastog drveta koje je izgledalo kao da krvari na svjetlu. Ženska figura, ali ne bilo kakva – prenaglašene obline koje su podsjećale na majku, ali udvostručene, pretjerane. Bokovi su joj bili široki poput vrata, dojke velike i teške, trbuh naboran kao da je rodila tisuću djece. Glava joj je bila zabacena unatrag, usta otvorena u kriku ili u užitku, a između nogu – izrezano duboko, eksplicitno, bez stidljivosti – bila je rupa koja je izgledala vlažna čak i u suhoći drva.
“Impressionant, n’est-ce pas?” Glas oca iznenada iza njega.
Leo se trgnuo. Petar je stajao u vratima, još uvijek u uniformi, ali raskopčanoj, opuštenoj na način koji je bio stran njegovoj prirodi. U ruci je držao čašu konjaka, iako je prije mrzio kad se pilo u dvorani.
