“Leopold,” rekao je, ne okrećući se. “Ili Leo, ako već moraš. Uđi. Zatvori vrata.”
Leo je ušao. Podovi su škripali pod njegovim čizmama, zvuk koji je obično privlačio očevu pozornost na njegove mane, ali danas – ništa. Petar se okrenuo, i u njegovim očima Leo je vidio nešto što ga je zabrinulo više od jučerašnjeg šoka. Vidio je… olakšanje.
“Sjedi,” rekao je Petar, pokazujući prema kožnoj fotelji. “Ili stoj, ako više voliš. Mladić si, imaš energije. Ja sam već… pa, dovoljno star da znam kada je vrijeme za promjene.”
Leo je ostao stajati. “Tata, jučer sam… vidio ono.”
Petar je podigao obrvu. “Vidio?”
“U gostinskoj sobi. Tebe i… strinu.”
Tišina je pala između njih, ali nije bila ona uobičajena, napeta tišina očekivanja kazne. Petar se nasmiješio. Nasmiješio se široko, pokazujući zube koje su bili žuti od godina pušenja lule, ali čvrsti, muški.
“I?” upitao je.
“I… to je… nije li to grijeh?”
Petar se nasmijao. Glasno, iskreno, bez stida. “Grijeh? Leo, moj dragi, naivni sine. Grijeh je izmišljotina svećenika koji žele kontrolirati mase. Ja sam kapetan, zapovjednik, čovjek koji je vidio svijet. Znaš li što sam vidio u Africi? Vidio sam da je ljubav jedino što ima smisla. Prava ljubav. Ne ona… formalnost koju sam imao s tvojom majkom.”
Leo je zatreptao. “S mamom?”
Petar je sjeo za svoj stol, prekrižio noge, i gledao sina s onim pogledom koji je obično rezervirao za navigacijske i pomorske karte. “Silvija je bila pogreška, sine. Lijepa pogreška, priznajem. Kad sam je vidio prvi put, imao sam dvadeset osam godina, ona je imala šesnaest. Bila je… spektakl. Njeni kukovi, pa guzica, a sise…” Petar je zamahnuo rukama, opisujući u zraku obline koje su bile prevelike za smrtnike. “Ali znaš što sam shvatio nakon dvadeset godina braka?”
Leo je šutio, srce mu je udaralo u ušima.
“Da je sve više od šake previše!” Petar je lupio šakom o stol, smijući se. “Jedna joj skoro ko moja glava, sine! Zamisli to. Zamisli buditi se svako jutro i biti gušen od vlastite žene. Od tih sisurina koje se valjaju, koje imaš stalno pred očima. Nema mira! Nema… elegancije.”
Leo je osjetio kako mu se želudac steže, ali istovremeno, kako mu se krv sliva u donji dio tijela. Pričao je o njoj. O majci. O njenim… grudima.
“Ali strina… Vera…” Leo je jedva izustio ime.
Petarove su se oči rasijale. “Vera! Ah, Vera…” Glas mu je postao dubok, gotovo pjevušan. “Ona je savršenstvo, sine. Mršava. Vitka. Smeđokosa. Male, čvrste sise koji stanu u šaku. A tijelo…” Petar je zatvorio oči, uživajući u sjećanju. “Utegnuta ko puška, sine. Sve na mjestu. Nema onog… razmetljivog valjanja. Nema bespotrebnih kilograma mesa koje nema nikakvu svrhu osim da te uguši.”
Leo je gledao oca, ne vjerujući svojim ušima. “Ali mama… ona je…”
“Ništa u usporedbi s Verom.” Petar je otvorio oči i pogledao sina s izazovom. “Nije ružna, nego jednostavno previše. Preobilno. Kao da svaki dan jedeš isto jelo koje je preslatko, preslano, pre… svega.” Petar je ustao, prišao prozoru, i onda se okrenuo s pogledom koji je bio oštar kao klisura. “Znaš li što me najviše smeta kod tvoje majke, sine?”
