U hodniku, samo oni dvoje, Silvija se okrenula prema njemu. Bila je visoka, gotovo njegove visine, a u očima joj je plamtila svjetlost koju nije vidio ni u jednoj ženi — ni u Marici, ni u bečkim damama, nigdje.
“Znaš li što želim, Leo?”
“Ne,” lagao je, iako je znao. Znao je to od svoje jedanaeste godine.
“Želim da me netko bezuvjetno voli. Bez ograničenja, bez skrivenih motiva.” Njen je prst klizio njegovom vratu, zaustavivši se na medaljonu. “Želim da me netko posjeduje potpuno. Da me uzme kao što brat uzima sestru, kao što-“
Zaustavila se, uhvativši se za medaljon. “Ovo je na putu. Ovo nas sprečava.”
“To me štiti,” rekao je Leo, glas mu je pucao.
“Od čega, sunce moje? Od ljubavi?” Silvija je povukla medaljon, privukavši ga bliže. “Gawa ne voli stid. Gawa ne voli zabrane. Gawa voli ono što je prirodno. A ovo…” njen je prst dodirnuo metalni medaljon, “ovo je laž. Ovo je strah.”
Leo je gledao u nju, u njezine usne koje su se otvorile, u njezine oči koje su molile. I shvatio je da je rat već izgubljen. Da je izgubljen prije sedam godina, u onoj kupaonici, kad je prvi put vidio savršenu ženu.
“Reci da,” šapnula je. “Reci da, i sve će biti kako treba biti. Obitelj će biti cjelovita. Ja ću biti tvoja. Ti ćeš biti moj. A Gawa će nas blagosloviti.”
Leo je podigao ruku. Dlan mu je lebdio iznad njenog lica, iznad njenog obraza, iznad njenih usana koje su se otvorile u očekivanju.
Medaljon je pukao.
Ne fizički – lanac je ostao cjelovit, ali nešto unutar njega, neka zaštita, neka sila svetog Nikole, pukla je kao staklo. Silvija je osjetila to. Nasmiješila se i taj je smiješak bio star, stariji od dvorca, stariji od Austro-Ugarske, stariji od kršćanstva.
“Došao si kući,” rekla je, i povukla ga u mrak njezinih odaja, gdje je Gawa već bila prisutna, gdje je zlo već bilo dobro, gdje je grijeh već bio spas.
Iza njih, u dvorani, totem je svjetlucao u tami, a obitelj Lorentz konačno je bila potpuna. Leo je stajao na katu, pred masivnim dvokrilnim vratima koja su vodila u majčine odaje. Nekako je uspio izaći iz njih prije nego što bude kasno. Drvo je bilo tamno od starosti, ulašteno od dodira mnogih ruku kroz prijašnje generacije, a ručke su bile mesingane, hladne pod njegovim dlanovima. Mogao je slobodno ući. Mogao je gurnuti ta vrata i ući u svjetlost svijeća koja je curila ispod prag, u miris njenog parfema koji je prozirao kroz pukotine, u ono što mu je nudila onim pogledom u hodniku.
Ali nešto ga je zaustavilo. Nešto u njemu – možda posljednji ostatak onog dječaka koji je nosio medaljon svetog Nikole, možda samo strah od konačnosti – što god bilo stisnulo mu je srce i zaustavilo ruku.
Silvija je stajala s druge strane vrata. Znao je to. Osjećao je njenu prisutnost kao što osjeća vlastiti dah. I ona je znala da je on još tu. Mogao je zamisliti kako joj se prsti penju prema bravici, kako joj se usta otvaraju da ga pozovu unutra, kako joj se tijelo njiše u iščekivanju.
A onda su se vrata lagano otvorila – ne do kraja, samo pukotina – i pojavio se njen obraz, pola lica u sjeni, pola u svjetlu.
