Leo je uzeo čašu. Ruke su mu se tresle. Konjak je bio snažan, oštar, poput tekućeg zlata koje mu je gorjelo u grlu.
“Marko i Kristina će biti tamo,” reče Petar. “Vera i ja ćemo biti tamo. I ti ćeš biti tamo. I Silvija. I onda ćeš odlučiti – hoćeš li je uzeti kao svoju, ili ćeš je pustiti da bude sama, napuštena i nevoljena. Do trenutka dok netko drugi ne uskoči u njen krevet i zauzme ti mjesto.”
Leo je spustio čašu. Pogledao je oca, i u tom pogledu bilo je sve – strah, žudnja, očaj, nada.
“Idi se pripremi,” reče Petar, okrećući se prema prozoru. “Operi se. Obuci najbolju odjeću. I… ostavi medaljon u svojoj sobi. Ne treba ti kad znaš što zapravo nosiš u srcu.”
Leo se okrenuo prema vratima. Koračao je sporo, kao da je u snu. Kad je stao na vratima, Petar ga još jednom pozva.
“Leo.” Mladac se okrenuo.
“Ona je tvoja, sine. Samo je uzmi. Ja ti dajem blagoslov. Gawa ti daje blagoslov. Uzmi je kao što sam ja uzeo Veru. Ako je to ono što želiš.”
Leo je izašao iz kabineta. Hodnik je bio hladan, ali on je gorio. Njegov kurac je još uvijek bio tvrd, pritiskajući se uz tkaninu, pulsirajući u ritmu srca koje je udaralo kao bubnjevi. Iza sebe je ostavio oca koji je odobravao njegov grijeh, koji ga je poticao, koji mu je davao ključeve kraljevstva koje se zvalo Silvija.
Koračao je prema svojoj sobi, ali već za par sati noge su ga nosile drugamo. Prema njenim odajama. Prema onim dvokrilnim vratima od tamnog hrasta. Prema njoj.
Stajao je pred vratima majčine sobe. Podigao je ruku da pokuca, ali se zaustavio. Čuo je kako se kreće, čuo je šum svile, šum njezine haljine koja je padala s tijela ili možda plahti koje su obavijale njeno tijelo.
Zatim je začuo njen glas. Senzualan, upućen njemu, kao da je znala da je ispred vrata.
“Uđi, Leo. Čekam te.”
Leo je spustio ruku s kvake. Medaljon mu je ležao na prsima, hladan, ali njegovo tijelo je bilo vruće kao nikad prije. Gawa je šaputala, otac je odobravao, a majka čekala na njega. Uzeo je kvaku i gurnuo je. Ušao je u njenu sobu. Unutra je bio mrak, ali ne potpuni. Svijeće su gorjele, niske i crvene, bacajući sjene na zidove. A u sredini sobe, kraj velikog kreveta s baldahinom, stajala je ona.
Silvija. Njegova majka. Njegova kobila. Njegova boginja.
Bila je potpuno gola. Ali ne onako kako ju je vidio onog dana u kadi – tada je bila zauzeta pranjem, nesvjesna. Sada je stajala uspravno, ponosno, svjesna svake sekunde, svakog pogleda. Njezino tijelo je bilo spektakl – 176 centimetara čiste, neumoljive ženstvenosti. Noge su joj bile duge i čvrste, s bedrima koja su zračila snagom i punoćom. Tamo gdje su bedra završavala, počinjao je pravi spektakl: mamini su se bokovi širili poput veličanstvenih, plodnih dolina, pružajući se u širinu koja je prkosila svakoj metrici. Bili su to kukovi toliko široki i bogati da su djelovali kao utvrđeni zidovi užitka, poput moćnih temelja hrama koji bi mogli izdržati težinu cijelog svijeta. Istovremeno su obećavali toplinu i sigurnost koja je mogla obgrliti i utješiti cijelo selo, a kamoli ne bi mene, njenog voljenog sina.
