“Ne možeš ući, zar ne?” rekla je. Nije bilo pitanje. “Još ne.”
Leo je kimnuo, ne vjerujući vlastitoj volji. “Ne mogu, mama.”
Silvija se nasmiješila, taj smiješak koji je znao od djetinjstva, ali sada obogaćen nečim tamnim, nečim što je pulsiralo između njih. “Jesi li moj dobar dečko, Leo?”
“Jesam.”
“Želiš li mi uvijek biti blizu?”
“Uvijek.”
“Onda je sve kako treba biti.” I povukla ga je za kravatu, prvi put da ga je dirnula na taj način, autoritarno, ženstveno i poljubila ga! I to nije bio poljubac majke u čelo. Bilo je to nešto drugo. Kratko, da, samo trenutak, ali dovoljno da osjeti vlažnost njenih usana, toplinu, okus vina i nečeg slatkog, nečeg što je bilo ona sama. Njen je jezik dotaknuo njegove usne, samo vrh, samo nagovještaj, ali dovoljno da mu se koljena zatresu i da krv udari u obraze.
Pustila ga je. “Idi sada. Spavaj. Ali znaj da sam ovdje. Da čekam.”
Leo se okrenuo i pojurio niz stepenice, drvene, masivne stepenice koje su vodile u prizemlje. Srce mu je udaralo kao da će izaći iz prsa. Lice mu je gorilo. Ruke su se tresle. Poljubac je još uvijek bio na njegovim usnama, kao žig, kao obećanje, kao prokletstvo.
Njegova soba bila je mala, skromna, smještena u kraju hodnika na donjem katu. Nekada je to bila soba sluge, ali sada je bila njegova. Krevet je bio uzak, prozor mali, a namještaj star, ali kvalitetan. Leo nije primjećivao ništa od toga dok je na brzinu skidao odjeću sa sebe. Srušio se na krevet i zatvorio oči.
San ga je uhvatio brzo, ali nije to bio običan san. Bilo je to tonuće, košmarno stanje između jave i sna, gdje su se slike iz djetinjstva miješale s onim što je vidio večeras. Majka u kadi. Majka u hodniku. Njene usne. Njene oči. Majčina ruka koja ga vuče…
—
Probudio se u potpunoj tami
Nije znao koliko je sati. Sat na zidu nije tik-takao – možda je stao, a možda je Leo jednostavno izgubio sposobnost da ga čuje. Ali čuo je nešto drugo. Nešto što nije dolazilo iz kuće, niti iz vrta, niti iz susjedstva.
Bubnjeve.
Afrički bubnjevi. Ritmički, duboki, pulsirajući zvukovi koji su se činili kao da dolaze iznutra, iz njegove vlastite glave, iz kostiju lubanje koje su postale rezonantne posude za tu drevnu glazbu. Boom-boom-boom. Ne u ušima – u mozgu. U njegovim prsima. U kostima.
Leo je sjeo na krevet, znojan i zbunjen. Znao je – nije znao kako, ali je znao da to znači nešto. Da ga nešto zove.
Bubnjevi su jačali, postajali uporniji, a s njima je dolazila i neka sila koja ga je gurala, povlačila iz sobe. Nije se mogao suprotstaviti. Čak i da je htio, njegovo tijelo bi se pokrenulo samo od sebe.
Uzeo je šlafrok koji je visio na klinu – tek toliko da ne hoda gol – i izašao u hodnik. Kuća je bila drugačija noću. Sjene su bile dublje, kutovi oštriji, a zrak je bio težak, pun nečeg što je podsjećalo na ozon prije oluje.
Bubnjevi su ga vodili. Nisu dolazili s kata, gdje su bile sobe roditelja, Kristine i Marka. Dolazili su iz prizemlja, iz one druge sobe, velike gostinjske sobe koja je bila rezervirana za važne posjetitelje, za službene prilike, za… za što god se sada događalo unutra.
